Unatoč nepovoljnoj godini, u šljiviku OPG Sabo izmjereno čak 24 brixa

U srcu Đakovštine u mjestu Viškovci, gdje se plodna slavonska zemlja spaja s upornošću i znanjem vrijednih ljudi, nalazi se OPG Sabo Ružica, obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo s bogatom i izazovnom poviješću.

Nositeljica gospodarstva Ružica Sabo s ponosom dijeli priču o višedesetljetnom radu, pokušajima, pogreškama, ali i uspjesima koje su ona i njezina obitelj postigli na svom poljoprivrednom putu.

"Ranije je nositelj bio moj suprug Mijo, ali kako smo imali i poljoprivrednu zadrugu, OPG smo prebacili na mene zbog lakšeg poslovanja", opisuje početke.

Počeci u stočarstvu i prve promjene

Gospodarstvo je nekoć bilo tipično slavonsko, 5-6 krava, desetak junadi i nekoliko krmača. Bavili su se i uzgojem kunića, bili su među prvima u općini s takvom farmom. No, vremena su se mijenjala, a s njima i izazovi.

Zadruga nije opstala, kao ni farma kunića. Nakon toga okušali su se u peradarstvu, no ptičja gripa brzo je pokazala da oslanjanje na jednu djelatnost nosi velik rizik. Tako su se okrenuli voćarstvu, točnije, šljivama i lijeski.

"I tu je bilo problema", nastavlja Sabo. "Sadili smo, vadili, proširivali, i sad smo došli do 6,5 hektara šljiva i 2 hektara lješnjaka". Suprug je agronom, a ona je završila srednju poljoprivrednu školu. Imali su, kaže, puno pogrešaka, ali nakon 15 godina tek sada mogu reći da su pravi voćari.

Iako je voćnjak rastao, klimatske promjene predstavljale su veliku prijetnju. Prošle godine šljiva je zbog suše bilo dvostruko manje. Bila je, kažu, kao kuhana - visoke temperature i nedostatak vlage su je uništili. One ranijih sorti su uspjeli izvući, bile su dobre, ali kasnije sorte su imale lošiju kvalitetu, nizak šećer.

Nisu ni mogli izmjeriti količinu brixa (postotak šećera u voću) jer nije bilo dovoljno tekućine u plodu.

Rade pokuse s pekmezima

Dodaje i kako je velika prepreka nedostatak skladišnog prostora budući da šljiva u hladnjačama traje 4-5 mjeseci, a oni ju moraju obrati u tjedan dana i prodati velikim otkupljivačima po njihovim cijenama. Dogovarali su isporuke vrtićima i ustanovama, ali za to im treba skladište.

Trenutno ne rade preradu, ali počeli su s pokusima. Kćerka i njezin dečko isprobavaju koliko se pekmeza može dobiti od koje sorte i kakve kvalitete. Prije nego krenu ozbiljno, žele znati koliko se može naplatiti takav proizvod.

Zašto ozbiljan poljoprivrednik ne smije zanemariti navodnjavanje?

Također, rekli su kako su zahvalni na pomoći stručnjacima iz Poljoprivrednog instituta Osijek kod odabira sorti te naglasili da su jedan od često zanemarenih problema u Hrvatskoj licencirane sorte. "Kod nas ne možete naći pravu sortu s ispravnim certifikatom", kaže Sabo te dodaje da se i u školama još uvijek uči zastarjeli način rezidbe da se voćka oguli i počne iznova, a to, smatra, nije više aktualno. Novi pristupi donose rod već nakon 3-4 godine.

"Da smo dobili državno zemljište i krenuli u veliku sadnju vjerojatno bi već odustali. Moraš početi na malo, učiti, griješiti i tek onda znati što možeš", poručili su.

Navodnjavanje: sustav kap po kap i izazovi s vodom

Osim vlastitih ulaganja, uspjeli su povući i određena sredstva iz fondova Europske unije te uveli sustav navodnjavanja na 6,5 hektara "šljivika" u suradnji s tvrtkom Pipelife Hrvatska što je rezultiralo kvalitetnijim proizvodima, odnosno šljivama kojima je izmjereno čak 24 brixa (prosjek inače u sušnijim godinama zna biti oko 16-18 brixa).

Bio je to za njih ključan korak, ali ne bez prepreka. Najveći izazov bio je - voda. "Svi vam mogu izbušiti bunar, ali kod nas u Đakovštini nema raspoložive vode na većim dubinama. Na 30 metara nešto ima, ali to nije dovoljno za cijeli voćnjak".

S obzirom na to, odlučili su kombinirati bunar s akumulacijom. Bušili su i do 90 metara, ali bezuspješno. Zato su napravili akumulaciju i tako osigurali zalijevanje.

"Inače, voćnjak sa šljivama je sastavljen od starog i novog nasada i tu je teško odrediti prinose i kvalitetu na recimo novom nasadu. Osim toga, ulaganje u sustav navodnjavanja, pogotovo u voćarstvu, se mjeri odnosno kalkulira nakon par godina. Mogu samo reći da su prinosi isti kao i prošle godine, ali je kvaliteta puno veća", istaknula je.

"Zbog niske izdašnosti bunara, izračunata je potrebna kubikaža akumulacije, u skladu s izdašnosti bunara. Sustav se sastoji od filtracije, prihrane, elektromagnetskih ventila i automatike. Podijeljen je u četiri zone, svaka od njih ima 19 redova, a zalijevaju se jedna po jedna", pojasnio je Davor Gajšek, product manager Pipelife Hrvatska, te dodao kako je sve pogonjeno sustavom solarnih panela koji se pokreće elektropumpama i dodatnim benzinskim agregatom, (kada nema prirodnog izvora odnosno sunca).

Korišten je sustav kap po kap, s kapaljkama koje ispuštaju dvije litre na sat, raspoređene s obje strane biljke.

Količinu vode prilagođavali i po starosti nasada

Kako je sustav podijeljen u četiri zone, zbog raspoložive vode u bunaru i akumulaciji, hidrauličkim izračunima je dobiveno da svaka zona troši 2,4 m³/h. Samo jedna zona može raditi istovremeno, zbog raspoložive vode, a dinamiku i količinu diktiraju vremenski uvjeti i obroci navodnjavanja, koji su za svaku kulturu specifični.

Zalijevali su rano ujutro i predvečer, ovisno o potrebama biljke i starosti nasada. "Budući da imamo i stariji voćnjak kao i tek zasađeni nasad, količina vode nije bila ista", rekla je Sabo.

Navodnjavanje je inače radilo po potrebi, ali zbog visokih temperatura i suše od lipnja do sredine kolovoza bilo je uključeno svaki dan. Sustav navodnjavanja, ističu, ima garanciju od godinu dana i u tom roku Pipelife osigurava svu podršku u slučaju nekog kvara ili krivog rada sustava.

"Svakako Pipelife i poslije tog roka aktivno sudjeluje u održavanju i pravilnom radu sustava. On je vrlo jednostavan za održavanje, a to rade korisnici odnosno njegovi vlasnici", zaključuje Gajšek.

Želite li informativnu ponudu za navodnjavanje, ispunite upitnik: