Smokva: Od biblijskog lista do globalne delicije

Jedno od najstarijih kultiviranih stabala, simbol skromnosti u umjetnosti, danas je i važna mediteranska kultura s milijunima tona plodova godišnje.

Smokvin list u zapadnoj je umjetnosti stoljećima služio kao simbol pristojnosti i skromnosti. U renesansi je često naknadno dodavan kipovima i slikama kako bi se prikrila nagost i udovoljilo tadašnjim moralnim normama. Ta je ikonografija proizašla iz biblijske priče o Adamu i Evi koji su, nakon što su spoznali golotinju, svoju sramotu prekrili upravo smokvinim lišćem.

Prva kultivirana biljka čovječanstva

Smokva (Ficus carica) ubraja se među najstarije kultivirane biljke. Arheolozi su u Jordanskoj dolini pronašli ostatke smokava stare gotovo 11 tisuća godina, što ih svrstava u najranije tragove poljodjelstva. Ta se voćka od tada širi cijelim Mediteranom, postajući sastavni dio prehrane, ali i kulture.

Ako gledamo širi rod Ficus, najpoznatije sveto stablo jest Jaya Sri Maha Bodhi na Šri Lanki, (Ficus religiosa) zasađen davne 288. godine pr. Kr., danas star više od 2.300 godina. Kod obične smokve (Ficus carica) potvrđeno je da neka stabla na Mediteranu žive stoljećima, iako su precizne starosti teško dokazive.

Prema podacima Svjetske organizacije za hranu i poljoprivredu, (FAO), danas je se u svijetu proizvede između 1,26 i 1,35 milijuna tona godišnje. Najveći proizvođač daleko je Turska, koja drži četvrtinu svjetske proizvodnje, a slijede je Egipat, Maroko, Alžir i Iran. Kada se podijeli na svjetsku populaciju, ispada da na svakoga od nas dolazi tek 160 grama smokava godišnje.

Plodovi sitni, ne dozrijevaju - što se događa sa smokvom?

Na svjetskom tržištu Turska također prednjači, godišnje izvozi smokava u vrijednosti većoj od 340 milijuna dolara. Najveći uvoznici su Indija, Njemačka, Sjedinjene Države, Francuska i Austrija. Primjerice, SAD su 2023. uvezle gotovo 20 tisuća tona, uglavnom iz Turske. Potrošnja je ipak najviša u mediteranskim zemljama, gdje tradicija njezina uzgoja, sušenja i prerade nikada nije prestala.

Sorte, prerada i prehrambena upotreba

Smokva se koristi na bezbroj načina. Svježa je poslastica u salatama ili uz sireve i meso, a sušena je stoljećima bila glavna zimnica na Mediteranu. Od nje se rade pekmezi, džemovi, energetske pločice, punjenja za kolače, pa čak i likeri i octovi. Industrija koristi smokvinu pastu kao standardizirani sastojak u slasticama i keksima.

Smokvin list ima aromatičnu notu te se koristi za umatanje i pečenje ribe, mesa i sira, ali i za aromatiziranje sirupa i pića.

Najpoznatije sorte razlikuju se po namjeni:

• Petrovača bijela i crna – cijenjene svježe, ali slabije za sušenje.
• Zamorčica (Bjelica) – popularna u Dalmaciji, odlična za sušenje.
• Sarilop/Calimyrna – turska sorta idealna za izvoz.
• Bursa Siyah – krupna i tamna, najtraženija u svježem obliku.
• Kadota i Mission – američke sorte za industrijsku preradu.

Sušene imaju znatno veću energetsku vrijednost od svježih i mogu se čuvati mjesecima.

Tajna smokvinog ploda i oprašivanja

Smokva zapravo nije plod u klasičnom smislu, već infrutescencija, unutrašnji cvijet skriven u mesnatoj ovojnici. Njezino oprašivanje stoljećima je zbunjivalo botaničare, dok nije otkrivena simbioza sa sitnim osama iz roda Blastophaga.

Proces izgleda ovako: ženka ose ulazi kroz sićušan otvor na vrhu smokve, gdje polaže jaja i usput prenosi pelud. Ličinke se razvijaju unutar cvjetova, a kada sazriju, muške ose prve izlaze, oplode ženke i umiru. Ženke potom iznose pelud i traže novu smokvu za nastavak ciklusa.

U mnogim slučajevima osa koja uđe u smokvu ne preživi, ali njezino se tijelo razgradi zahvaljujući enzimima ploda, pa strah da "jedemo ose" nije utemeljen. Važno je dodati da mnoge kultivirane sorte, poput Mission ili Kadota, uopće ne trebaju ose jer su partenokarpične (stvaraju plodove bez oprašivanja).

Ovaj nevjerojatni primjer koevolucije jedan je od najsloženijih u prirodi i ključ opstanka mnogih vrsta smokava.

Delicija s tisućljetnom tradicijom

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u Hrvatskoj posljednjih godina raste proizvodnja smokava. U 2023. proizvedeno je 1.012 tona, dok je u 2024. zabilježen porast za 143 tone, odnosno ukupan prinos je bio 1.155 t. Najviše se uzgaja u Dalmaciji i Istri, gdje su posebno cijenjene suhe smokve i razne prerađevine. Količine variraju iz godine u godinu, ovisno o suši i klimatskim uvjetima.

Što se tiče Bosne i Hercegovine, podaci iz 2021. godine pokazuju da je broj rodnih stabala iznosio 82.510, a prinos 939 tone, odnosno 11,4 kg po stablu. U 2024. godini u Federaciji BiH su evidentirana 77.140 rodna stabla, prinos po stablu iznosio je 13,8 kg, odnosno ukupno 1.065 tona.

Srbija zbog nešto hladnije klime nema značajnu proizvodnju, tek nešto manjih plantaža nalazi se u Općini Grocka, od kojih najveća ima samo 230 stabala.

Od biblijskog simbola do globalne trgovinske robe, smokva je zadržala poseban status. Ona je istodobno delicija, kulturna ikona i podsjetnik na to koliko je Mediteran duboko povezan s jednom voćkom.

Na tanjuru ili u umjetnosti ostaje voće koje spaja prošlost i sadašnjost, od Adamova i Evina lista do industrijskih peciva, od hercegovačkih sušara do turskih plantaža, od meditativne sjene starog stabla do milijardi dolara vrijedeće globalne trgovine.

^{*Naslovna fotografija: Shutterstock/Olezzo, artistdesign.13}