OPG Virovitički lješnjak: Kako je obitelj Borković od hobija izgradila vlastiti pogon za preradu

"Kada smo krenuli u posao s lješnjacima, nismo gotovo ništa znali o njemu osim da ga vole vjeverice. To je naravno donijelo puno početničkih grešaka, teži i skuplji put u podizanju voćnjaka“, prisjeća se Riki Borković, vlasnik OPG-a "Virovitički lješnjak“.

Počeli su 2007. godine kupivši 3 hektara zemlje na kojoj su podigli prvi voćnjak. Tu su ispekli zanat, kaže, jer su vrlo brzo uvidjeli kako ta površina nije dovoljna za ozbiljno bavljenje lješnjacima.

"U to vrijeme su postojali izdašni državni poticaji za podizanje novih nasada. To je bilo financijski isplativo i dalo je mogućnost da se posloži cijela priča. Tako smo odlučili podići kredit, 15 tisuća eura, te osim zemlje, kupili traktor i osnovne priključke poput podrivača i freze“, dodaje.

Posao na duge staze

Pojavila se prilika za proširenje što su i učinili za još dodatna 3 hektara 2017. godine kad su uz pomoć mjere mjeru 6.3.1. iz Programa ruralnog razvoja – Potpora za male poljoprivrednike, dobili dodatnih 15 tisuća eura.

"Ukupno imamo 9 hektara, plus još nešto u zakupu, pa smo na oko 6.500 stabala od kojih je jedan dio mladih nasada koji još nisu u punom rodu. Voćnjake imamo na 11 parcela od kojih su neke udaljene čak 18 kilometara", priča Borković.

Uzgoj lijeske ističe, dugoročan je posao – treba gotovo deset godina do ozbiljnog uroda. Treba biti strpljiv, ali i razborit s investicijama.

"Danas kada nam je sve posloženo, prosječni urod je oko 2,5 tone po hektaru. Prošle godine ubrali smo oko 20 tona lješnjaka u ljusci“, kaže.

Borkovići su se ratne 1992. godine preselili iz mjesta Kukujevci u Vojvodini, u Lipovac pored Virovitice. Obitelj se nastavila baviti ratarstvom, u malom obujmu, ali kako je poljoprivreda opadala i život na selu postajao sve teži, odlučili su se preseliti u grad

"Zaposlili smo se, sve smo prodali - zemlju, kuću, čak ni traktor nismo zadržali i preselili se u Viroviticu“, priča

Početkom stoljeća shvatili su kako ne mogu mirovati. Morali su nešto dodatno raditi uz redovan posao.

"I nekako se opet pojavila poljoprivreda. Jednostavno ne možeš pobjeći daleko od onoga što znaš i što jesi. Ali ovoga puta smo znali da ratarstvo više nema smisla. Traži puno zemlje, a mi tada više ništa nismo imali“, kazuje.

S obzirom na to da su u obitelji svi bili zaposleni, ideja je bila da lješnjaci budu dodatni izvor zarade, više kao hobi, a kako su prvi urod čekali sedam godina, nisu bili ni svjesni što ih čeka.

"Nasade smo održavali s minimalnom mehanizacijom i uz puno ručnog rada. Sve je to bilo moguće dok nije došao prvi urod, kada su stigli i prvi problemi. Kako sakupiti plodove, osušiti, polupati? Nismo imali ni dovoljno mehanizacije, ali ni znanja. Sve smo učili u hodu“, prisjeća se Borković.

Većinu strojeva napravio sam

Uzgajaju dvije sorte – istarski i rimski lješnjak, otprilike podjednako zastupljene. Istarski je domaća sorta, vrlo pogodna za konzumaciju, dok je rimski više industrijska sorta, pogodna za preradu i proizvodnju na veliko.

"Istarski je najpogodniji za ovo čime se mi bavimo, prodajom za konzumaciju, bez obrade u industriji. Lako se prži, ljuska se skida, a plodovi su krupni i kvalitetni“, kaže.

Budući da su na tržištu svi strojevi prilagođeni talijanskim sortama koje nemaju komušinu, a istarski zahtijeva specifičnu opremu za berbu i obradu, Riki je većinu strojeva sam napravio. Od berača do strojeva za uklanjanje komušine.

Podrška obitelji je bila ključna za uspjeh u poslu. Tri generacije su živjele i sve radili zajedno. Bez toga bi bilo puno teže.

"Nije bilo da sam samo ja odlučio, kako ćemo se baviti lješnjacima, svi smo to zajedno smatrali dobrom idejom i željeli to raditi. Moji roditelji, supruga, klinci – svi su bili uključeni od početka“, objašnjava Borković.

Poljoprivreda im je dala dodatnu motivaciju i razlog za zajednički rad. Prvih deset godina bilo je teško, ali sada, kad su došli do stabilnijeg prihoda, vide rezultate svojeg marljivog rada.

"Najveća greška koju ljudi naprave je što misle da mogu sami pokrenuti OPG i da će se obitelj kasnije uključiti. To je stvarno težak posao. Ako nemaš podršku, vjerojatno ćeš odustati“, priča.

Roditelji, iako su već u mirovini, i dalje pomažu koliko god mogu. Djeca, Filip i Ema, već su odrasli, studiraju i pri kraju su fakulteta, ali kad god vikendom dođu kući, uvijek rado uskoče i pomognu. Supruga Silvija, koja je najvještija u preradi, često preuzme najveći dio posla u tom dijelu i njezin trud zaista čini veliku razliku.

Proširena paleta proizvoda

Na pitanje zašto se odlučio baš na lijesku, Borković odgovara.

"Uzgoj lješnjaka zahtijevao je manje brige, za razliku od, recimo breskvi ili jabuka, gdje si vezan uz stroge rokove berbe i prodaje, ovdje nema tolikog pritiska. Breskva, primjerice, ne može čekati mjesec dana da je prodaš“, priča.

Isto je i s bolestima kod voćaka, mora se odmah reagirati, doslovno u roku od jednog dana. Kod lješnjaka je to malo zahvalnije. Imaju puno više fleksibilnosti, može ga se prodavati tijekom cijele godine bez većeg gubitka na kvaliteti.

"Lako se skladišti jer zauzima malo prostora. Recimo, s hektara jabuka ubereš 50 tona. Zamisli skladište za to – to moraš imati ogroman prostor. A lješnjak rodi 2,5 tone po hektaru.. Ali i u organizacija posla - berba, košnja, obrada, sve se može rastegnuti, pa imaš prostora i za privatni život", pojašnjava.

Nikad nisu prodavali lješnjak u ljusci. Od samog početka ga prodaju kao jezgru.

"Napravili smo pogon koji ima veliki kapacitet za lupanje i čišćenje tako da dnevno možemo polupati oko tone lješnjaka. Do prošle godine smo prodavali samo sirovu jezgru, a onda smo započeli sekundarnu preradu i proširili paletu proizvoda“, kaže Borković.

Sada rade pečeni lješnjak, kao i one s okusima (slani, ljuti, karamelizirani), ali i namaz, pastu i čoko kuglice. S obzirom da se prodajom bave više od desetljeća imaju svoje stalne kupce koji naručuju telefonom ili preko webshopa.

Klimatske promjene čine veliki izazov u cijeloj poljoprivredi pa tako i u uzgoju lješnjaka. Borba sa štetnicima, koji se sve više javljaju zbog blagih zima, nosi brojne izazove.

"Tržište je tek posebna priča. Promjena klime je najveći izazov jer se pojavljuju bolesti i štetnici za koje nema rješenja. Dodatno smo ograničeni s upotrebom zaštitnih sredstava do mjere koja više nije izdrživa. Štete su nam između 30 do 70 posto uroda, ovisno o godini“, kaže.

Primjerice, u Sjedinjenim Državama za zaštitu lijeske od bolesti dozvoljeno je korištenje 55 aktivnih tvari, dok je u Europi dopušteno samo 9. To ne bi bio problem, dodaje, da su učinkovite, ali nažalost, nisu.

Planovi za budućnost

Nakon godina osnovne proizvodnje, krenuli su i u preradu. Obzirom da su ograničeni veličinom nasada, budući planovi su im usmjereni k pogonu za preradu proizvoda. Namjeravaju aplicirati na natječaj za preradu poljoprivrednih proizvoda intervencija 73.11.

"Dio pogona smo već opremili, a ostatak ćemo dovršiti s potrebnim strojevima za kompletnu preradu. Želimo sve prodavati na malo, na našem tržištu i tako zaokružiti cijeli proces proizvodnje. Iskorištavamo svaki dio lješnjaka. Čak se grijemo na ljuske koje ostaju od ljuštenja. Imamo centralno grijanje na njih. Znači, sve se iskoristi. Svi dijelovi proizvodnje“, pojašnjava Borković.

Ističe kako je poljoprivreda naporan posao, koja zahtijeva puno truda. Ako se nešto ne napravi na vrijeme ili kako treba, to se odmah osjeti. Zemlja ne oprašta greške.

"No, s druge strane, to ima svojih prednosti. Imaš svoju slobodu, ne moraš slušati nikog drugog. Kada sam organiziraš posao, uvijek možeš naći slobodnog vremena. Rezidba je zahtjevna, ali nakon nje, ostatak posla u voćnjaku je mehaniziran. Košnja, zaštita, berba, sve obavljamo strojno“, napominje.

Ima li uzgoj lijeske budućnost i kako zaraditi na lješnjaku?

Ističe kako je u poljoprivredi iznimno važno pažljivo planirati financije. Povrat od uzgoja lješnjaka dolazi tek nakon dugog vremena, pa zahtijeva puno strpljenja. Od trenutka sadnje do prvog ozbiljnog uroda može proći i deset godina. Loši vremenski uvjeti lako mogu dodatno odgoditi prvu berbu. To znači cijelo desetljeće ulaganja u mehanizaciju, infrastrukturu i rad – bez konkretnog povrata.

"S vremenom shvatite da je, kako bi uspjeli u ovome poslu, nužno neprestano se prilagođavati. Promjene su vrlo česte od klime, cijene repromaterijala, radnika, pojave novih bolesti ili zakonskih ograničenja. Nama, srećom to više nije problem i sad uživamo u poljoprivredi jer nam daje posao kakav volimo“, zaključuje Borković.