Lunjski maslinici bilježe rekordan urod, zadnja ovakva godina - kažu stariji, bila je '63.

"Koliko? Samo, ka di to rinut mili Bože, stavit ću ti šesto kili, ali sutra odmah kad si gotov s berbom, dođi“, zapisuje Želimir Badurina, maslinar i vlasnik uljare Lun čiji mobitel od jutra ne prestaje zvoniti. Uljara radi po cijele dane i noći, spava se koliko se stigne jer Lun, malo mjesto na sjevernom rtu Paga, ne pamti kad je zadnji put bila ovako obilna berba maslina. 

U utrci s kraćim danima maslinari pokušavaju pobrati što više, premda, ako vrijeme posluži, brat će se i u prosincu.

"Zadnja ovakva godina kažu stariji ljudi, bila je '63.“, priča Želimir i dodaje: "ali toj je godini prethodilo veliko zaprašivanje maslinika, vrag zna čime, došla je struka s topovima i zato je bio tako obilan urod, dok se danas masline uzgajaju na gotovo ekološki način, pogotovo ovdje“.

Poljoprivreda je ovdje lutrija

Lunjski maslinici posebno su mjesto, jedinstveno u svijetu, gdje se na 150 hektara nalazi oko 30.000 stabala od kojih su neka starija od dvije tisuće godina. Cijepljenje na tu divlju podlogu započelo je u 19. stoljeću, pa tako danas, dok se penjete tim impozantnim drvetom čije je deblo široko i nekoliko metara, na jednoj grani berete oblicu, na drugoj picholin, a one sitne najstarije masline kao da proučavaju novog berača i procjenjuju koliko će biti uspješan.

Kroz maslinike nas vozi dr. sc. Andrea Cantore Badurina, voditelj Vrtova lunjskih maslina i pokazuje na koje sve probleme tijekom godine nailazi na tom području. Poljoprivreda je ovdje lutrija, kaže i pojašnjava "kako je ovo veliko područje i masline su raštrkane, jedina zaštita koju radimo su feromonske lovke protiv muha.

"Po ovom terenu traktor ne može, a leđna pumpa isto nije opcija. Maslinari rade druge poslove i za berbu uzimaju godišnji odmor, a ne možeš uzeti dovoljno slobodnih dana koliko bi trebao za sve poslove oko maslina“.  

Kad su masline divovske sekvoje

Prije su cijele obitelji išle u berbu, djeca su nakon škole ostavljala školske torbe u maslinicima i brala, ondje se jelo, pjevalo i družilo. Danas, srećom, postoje akumulatorski tresači koji minimalno oštećuju stablo, pa je berba brža, ali tome unatoč, pogotovo u godinama poput ove, nedostaju ruke.

"Neke od mojih maslina nisu masline nego divovske sekvoje“, kroz šalu će Edo Kocijan koji broji zadnje dane u berbi prije povratka na posao: "evo danas sam dobio po oku, ali tako je to, moraš paziti, tamo gdje ne idu beračice moraš se penjati i po šest metara i paziti da ne padneš jer ispod je oštro kamenje“. Edo i supruga Željka pokušavaju pobrati što više kako im se ne bi dogodilo da ostanu bez vlastitog maslinova ulja za sebe i svoje goste, ali procjenjuju da neće uspjeti više od četvrtine.

Poznato je, najviše je fenola u ranim plodovima i zato je cilj da ih se što više pobere što ranije, premda je to okus koji maslinari ovih krajeva nisu lako prihvatili, priča Želimir.

"Kad sam počinjao i ja sam masline držao u moru, ali onda su mi na Medicinskom fakultetu rekli da to nije kvalitetno ulje kad sam donio na analizu, pa sam počeo raditi iz svježih. Svima nam je bilo gorko, ali dobio sam prve nagrade i shvatio da je to put. Tako su i drugi te danas možda deset posto maslinara još radi na taj stari način“, prisjeća se Želimir čija je želja odnijeti maslinovo ulje iz Luna na natjecanje u New York, ali do tada, prije svega, mora povećati kapacitet uljare kako bi u sat vremena proizvodila jednu tonu zlatne tekućine. Radi obilne berbe neke je klijente morao i odbiti.

Lunjsko pitanje imovinsko-pravnih odnosa

Povećanje kapaciteta u uvjetima gdje se maslinarstvo događa slučajno, poput ove godine, pomalo je riskantan potez.

"Maslina se uvijek čisti i zato neiskusni nisu znali procijeniti urod ove godine. Na neki način spasile su nas visoke temperature u srpnju koje su sterilizirale novu generaciju maslinove muhe koja bi sad radila velike štete, ali naš najveći problem ovdje su imovinsko-pravni odnosi“, započinje Želimir bolnu temu.

Naime, maslinari ovog kraja udružili su se u zadrugu i tužili Grad Novalju i državu u nadi da će se riješiti njihovo pitanje koje već osam godina stoji u ladici u sudskom uredu u Pagu. Kako je ovo područje pripadalo rapskoj vlasteli, cijepljenjem stabala u 19. stoljeću Lunjani su dobili vlasništvo nad plodovitim stablima, ali ne i okolnim poljoprivrednim zemljištem. Tada se 85 obitelji evidentiralo kao vlasnici stabala i iako se tako živjelo kroz običajno pravo i dogovaranje, u devedesetima to društveno vlasništvo postaje državno.

"Kad bi se to riješilo tako da dobijemo ta zemljišta u dugogodišnji zakup ili po nekim povlaštenim uvjetima, mogli bi se zajednički upisati u ARKOD i steći prava na poticaje. Prijavili bi se i za mjere za ekstenzivnu poljoprivredu, to je dodatnih 800 eura po hektaru, možemo tu i zaštitu suhozida tražiti jer ih je puno u masliniku“ ističe Želimir dodajući kako bi se s tim iznosom zaposlilo ljude koji bi brinuli o masliniku te osigurala sredstva za potrebnu mehanizaciju poput, drobilice granja.

Postoji realna opasnost od erozije

Tako bi se osigurala i veća zaštita, spominje Andrea kojeg muči isto pitanje. "Postoji realna opasnost od erozije uslijed velikih kiša i trebali bi raditi terase koje će to sprječavati. Tu su i ostaci od rezidbe koje ljudi ne uklanjaju na vrijeme, a opasnost su ako dođe do požara. Prije osamdeset godina sve se to odmah uklanjalo iz maslinika, ali danas nema ljudi“, kaže Andrea.

U međuvremenu maslinici su postali turističko odredište koje posjeti više od 25.000 posjetitelja na godinu, dolaze influenceri i medijske kuće iz cijelog svijeta. U njima se rade istraživanja, pa tako Institut iz Peruggie proučava genotipe kako bi se otkrile otpornosti na neke bolesti i štetnike, a Institut za jadranske kulture u Splitu proučava otpornost na posolicu i sušu. Najavljuje se i suradnja o korištenju vune kao zaštite od suša.

"Maslini se uvijek možeš vratiti, ona te uvijek čeka“, kaže Edo i gledajući ove predivne stare dame, stvarno se čini tako. Samo da postoji sluh za njihovo očuvanje, pa da im se zaista, iznova, svake godine vraćamo.