Lunjske masline - povijest težačka u drvetu sažeta

Lunjske masline, kako ih sam narod s vrha otoka Paga zove, zaista su pravi prirodni fenomen. Zatekne li se čovjek i tom mističnom krajoliku u bilo koje doba godine, izmučena debla sa stoljetnim reljefima, isprano kamenje i ovce, dračom pročupana runa, motivi su koji će ga zaista vratiti u doba živućega Krista. A, otada, kažu neki, pojedina stabla lunjskih maslina žive i danas. Ima po Mediteranu dosta starih stabala, ali nastala su uglavnom sjedinjavanjem naknadno iz korijena izraslih mladica. Posebnost je lunjskih u tome što je većina kompaktno deblo, pa će egzaktnim metodama biti i utvrđena njihova prava starost, kao i DNA metodom genetska čistoća samoniklih divljih maslina. Danas ima uspješnih i starih i novih metoda za utvrđivanje starosti stabla, a da se ono ne uništi. Zanimljivo je da su masline na lunskom području personificirane, svako pojedino stablo označava se imenom (slovom) po vlasniku, ali ona ne moraju biti u skupini - onako kako se od predaka nasljeđivalo i dijelilo.

Lunski maslinici svakako u špicu naše promidžbe

-U ovom je području više raritetnih elemenata, a to je nešto što mora ući u sam vrh hrvatskoga maslinarstva i u promidžbu Hrvatske kao mediteranske i maslinarske zemlje, kaže prof.dr. Đani Benčić s AF Zagreb, koji se sprema na ozbiljniju suradnju s udruženim lunskim maslinarima. Autohtonost i tradicija je ono najvrednije što danas možemo imati. Ovdje imamo fenomen samoniklog divljeg maslinika, kojega su ljudi stoljećima privodili (i priveli) svome praktičnom opstojanju. Duž cijeloga Jadrana do Istre imamo svoje stare sorte, koje ne posustaju pred pritiskom novih kultivara, ali još nisu niti u potpunosti istražene i prikazane u pravim vrijednostima. To je važno za naš nastup u svjetskome maslinarstvu, jer više nije upitna kakvoća ulja u tehnološkom smislu, ali prednost će svakako imati posebna, autentična i autohtona ponuda.

Volovi su u preobrazbi sudjelovali

Kroz povijest stanovnici su ograđivali drmune da bi u njima mogli držati stoku, a divlje masline počeli cijepiti boljim divljacima ili autohtonim sortama poput oblice. Cijepiti se moralo visoko, iznad dosega protegnutih volova, da ne pojedu plemenite grančice. Ta je navika opstala do danas, kada krupnijega blaga od ovce više nema. Tako smo i sada snimili cijep u granama i to pomoću najiskonskijih materijala, malo domaćega platna i špage.

Ostaci staroga toša danas se mogu vidjeti samo ispred Kocijanovih na ulazu u Lun (Tovarnele), a ulje se hladnim postupkom dobiva u uljari Želimira Badurine, koji je i predsjednik maslinarske udruge. I ta uljara ima svoju samograditeljsku evoluciju, od pokusnih minimuma do konačne izvedbe za vrhunsku kakvoću, no otočki čovjek ne ubrzava povijesne kotače, pa niti ne strada od «potrošačkih globalizacija». Pače, živi u svom ritmu, mirno i dugo poput lunjskih maslina

Na slikama su:
-maslinari Ivica Šanko, Bernard Kocijan, Stanko Badurina, Željko Kocijan, Želimir Badurina, Josip Badurina, Tomislav Baričević, Ivica Baričević, Josip Argentin, Davorin Kocijan, Anton Kocijan, Tone Kocijan, a nedostaju Ivan Šegota, Šime Makarun, Zoran Badurina, Božidar Badurina i mlađi maslinari Vjeko Badurina, Šime Kocijan i drugi.
-stabla maslina, drmuni i paške ovce koje s maslinama žive gotovo u simbiozi.

Autor: Rajko Polić