Ivan Šulog: Još na fakultetu odlučio sam raditi nešto što drugi neće moći lako kopirati

"Moji su se roditelji bavili klasičnom poljoprivredom, a ja sam na fakultetu odlučio da želim raditi nešto drugačije - nešto što drugi neće moći lako kopirati. I tako sam u novinama naišao na kiwano - egzotično voće koje se može uzgajati u Hrvatskoj. Svu 'lovu' koju sam tada imao kao student uložio sam u sjeme", prisjeća se Ivan Šulog iz Donje Bistre koji već skoro puna tri desetljeća godina uzgaja egzotično voće i povrće.

Danas se proizvodi njegove tvrtke Exotic King nalaze u vodećim trgovačkim lancima. Od početka ima podršku supruge Martine, a njegova kći Maja proglašena je najboljom mladom poljoprivrednicom 2025.

Maja Šulog najbolja je hrvatska mlada poljoprivrednica 2025. godine!

"Uzgajamo avokado, guavu, kiwano, mango, papaju, passion fruit, batat, butternut tikvu, bamiju i crni češnjak. Ipak, najveći dio proizvodnje odnosi se na indijansku bananu“, dodaje.

Svakog rujna u svome mjestu održavaju Festival indijanskih banana.

Tvrdoglavost i upornost

Iako je danas poznato ime na hrvatskoj agrarnoj sceni, počeci nisu bili tako jednostavni, upravo suprotno. Trebalo je pokazati puno upornosti, pa čak i tvrdoglavosti.

"Kupio sam sjemena kiwana za tadašnjih 250 njemačkih maraka i posadio cijeli hektar. To je tada bila atrakcija - svi su dolazili i gledali što radim, pitali se jesam li normalan. Na jesen smo ubrali 40–50 tona i spremili u skladište. Pokušao sam prodavati, ali tada nitko nije znao kakvo je to voće“, prisjeća se Ivan.

U jednom razgovoru čuo je da se sve rasproda oko Božića. Odlučio je pričekati prosinac, no već u studenom sve je propalo i istrunulo. Cijeli su urod morali baciti na njivu, "a susjedi su se tome posebno veselili“, kaže Ivan. Unatoč tome, nije odustao.

"Sljedeće godine opet sam ga posadio. Nikada nisam vidio da nešto toliko rodi. Rekao sam: "Od toga ću napraviti posao, koliko god me koštalo". Tu godinu sve je propalo jer nismo znali kako pravilno skladištiti plod“, dodaje.

Kasnije je shvatio da je pravi problem bila temperatura - skladište nije imalo grijanje pa se stalno dizala i padala, i opet mu je sve istrunulo. Ipak, posadio je i treću godinu i uspjeli su sačuvati plod.

"Mučili smo se tako još dvije godine i onda sam odlučio kako ću ga izvoziti. Pa smo brat i ja krenulo na sajam u Berlin. Tamo smo uspostavili kontakt s nizozemskom tvrtkom kojima smo poslali kiwano te nakon mjesec dana dogovorili suradnju. Supruga i ja posjetili smo ih, vidjeli kako rade i primijetili brojne dječje bolesti s kojima smo se borili. Ali svaki početak je težak“, prisjeća se.

Nove kulture

I tako im se otvorilo tržište. Nakon kiwana, nastavili su s butternut i hokkaido tikvom. Kaže, sve što se danas u Hrvatskoj sadi kao drugačije i posebno - oni su bili prvi u tome.

"Danas imamo razvijene tehnologije za više od pedeset kultura, a s kooperantima širimo proizvodnju diljem Hrvatske“, objašnjava na Ivan.

Jedne godine tuča je u tri dana dvaput uništila nasade. Tada su izgubili sve i odlučili se okrenuti suradnji s kooperantima kako bi smanjili rizik.

"Shvatio sam da ne mogu raditi sve sam: marketing, certifikaciju i proizvodnju. Trebalo je napraviti disperziju rizika - jer ako je tuča u Velikim Zdencima, nije u Vinkovcima ili u Županji. Tako smo se okrenuli kooperantima. Oni rade proizvodnju, pripremaju, pakiraju, a roba ide dalje na dostavu. Danas ih imamo više od stotinu“, ističe.

Njegovi roditelji imali su oko 20 hektara zemlje, brat Dejan, ostao je u Slavoniji i obrađuje tu zemlju. Ivan u Velikim Zdencima ima 3 hektara, od toga 1 hektar plastenika.

"U Bistri imam oko 2,5 hektara. Sve skupa radim na oko 5,5 hektara vlastite zemlje. Uglavnom mi je sve pod indijanskim bananama. A vrlo često se više vozim od njive do njive nego što kosim taj dan“, kaže nam.

Preživjele dinosaure i ledeno doba

Prije petnaest godina susreo je čovjeka koji ga je upoznao s indijanskim bananama.

"Odem na internet, i saznam sljedeće: deset puta jače od kemoterapije, nutritivno najjače voće na svijetu. Jedino koje potiče organizam da sam proizvodi antioksidans. Nema bolesti, nema špricanja, nema tretiranja, preživjelo dinosaure i ledena doba. Ne radiš ništa, a dobiješ sve“, prisjeća se Ivan.

Danas s kooperantima imaju oko 30 hektara indijanskih banana i najveći su proizvođači na svijetu. Ali nitko ga u Hrvatskoj ne doživljava ozbiljno.

"Biljka dolazi iz Amerike, a tamo se njome bavi šest sveučilišta, ogromna financijska sredstva, dvadeset i više godina istraživanja. A ja to radim sam, bez novac, već petnaest godina. Ispalo je da imam veću proizvodnju ploda i sadnica od svih njih zajedno. Moj stroj za preradu deset je puta jači od njihovog, imamo najviše prerađevina na svijetu“, ponosno ističe Ivan.

Ivan još uvijek ne zna zašto je uspio, očito kod njega postoji nešto što se ne da objasniti, a isto je bilo i s kiwanom.

"Možda je stvar u tome što ljudi rođeni u težim životnim uvjetima moraju biti sposobniji kako bi uspjeli. Moje biljke nisu pod suncobranom, ne piju koktel, nego su izložene stresovima - i upravo zato daju najbolje od sebe“, priča.

Indijanska banana prirodno raste u područjima s gotovo konstantnom temperaturom, gdje nema velikih razlika između dana i noći, a u Donjoj Bistri bori se s hladnim jutrima, rosom, maglom.

"Biljka tada mora 'razmišljati': plodovi su zeleni, ali moraju ostati čvrsti da bi proizveli sjeme i novu generaciju. Zato su kod nas bolji i postojaniji nego tamo gdje stresa nema. U svom 'prirodnom okruženju' odradi normalni ciklus i ostane s tankom, slabom korom. Kod mene mora biti jaka, upravo zbog uvjeta“, objašnjava.

Ekološki uzgoj

Prije petnaest godina aplicirao je na sredstva Svjetske banke. Uzeo je najveći mogući iznos i odlučio napraviti plastenik. Od tada je sve krenulo nizbrdo.

Kredit za plastenik pokazao se kao noćna mora - petnaest godina borio se s poplavama i bolestima, ali se na kraju izvukao i nastavio s ekološkim uzgojem. Danas je drugačija priča - sve više ljudi okreće se zdravijoj prehrani, traže posebne namirnice, a mladi brže i lakše dolaze do informacija.

"Izvozili smo ne samo u Nizozemsku, nego i u Irsku, Englesku, Belgiju, Austriju. Bundeve i rogače plasirali smo gotovo u sve europske zemlje, osim Grčke, Španjolske i Portugala, jer oni imaju svoje", pojašnjava.

Odrastao je na selu i bavio se klasičnom poljoprivredu, što je značilo puno posla - svaki dan trgaj zaperke, prskaj, pazi na sve. Rekao je "To neću raditi.“

"Uglavnom ne tretiramo ništa. Indijanske banane i mongolske borovnice imamo u ekološkom nasadu. Druge kulture bih isto stavio u ekološki, ali je postupak prekompliciran, pa su samo te dvije prijavljene. Sve što uzgajamo i prodajemo dolazi iz vlastitih nasada i od kooperanta", priča.

"Na sajmovima u inozemstvu ljudi me vuku za rukav", dodaje "ali u Hrvatskoj nitko ne pokazuje interes za suradnju. Kod mene je proizvodnja ozbiljna. Već godinu dana razgovaram s barem dva OPG-a tjedno, ali poljoprivrednici uglavnom nisu zainteresirani. Takav smo narod, nezainteresirani za novo“, kazuje.

Smatra da je situacija u domaćoj poljoprivredi loša i komplicirana.

"Mnogi poljoprivrednici često govore: Trebalo bi zabraniti uvoz. Međutim, oni ne razumiju da živimo u 'istoj državi'. Njima je normalno da netko iz Metkovića vozi robu u Zagreb, ali nije normalno da netko iz Portugala to učini. Pitanje je, zašto mi ne vozimo u Portugal? Pa zato što ne proizvodimo ono što bi se tamo moglo plasirati“, objašnjava.

Nasadi pistacija su moguće u Dalmaciji

Nikada ne planira. Ako čuje dobru ideju ili vidi neku zanimljivu biljku, odmah se upušta u akciju i istražuje je bez odlaganja. Većina egzotičnog voća, koje se prije smatralo nemogućim za proizvodnju, sada se može kultivirati kod nas.

Prije nekoliko godina, kazuje nam Ivan, jedan agrarni stručnjak tvrdio je "kako Sahara prelazi Mediteran". To znači da klimatske promjene omogućuju uzgoj kultura u Hrvatskoj koje su ranije bile ograničene isključivo na Španjolsku.

"Mnogi moji kooperanti već uzgajaju egzotične kulture, poput primjerice avokada. Dok sam godinama govorio da je moguće, ljudi su me smatrali ludim, a kad se pojavio stranac, odjednom svi shvate da se može. Na zapuštenim njivama u Dalmaciji, jednostavnim postupkom nativnog presađivanja možemo imati nasade pistacija bez ulaganja. Ali prvo se mora riješiti problem napuštenog poljoprivrednog zemljišta“, zaključuje Ivan.