Gradnja akumulacija kao rješenje za sušu - itekako potrebna investicija

Akumulacije od nekoliko stotina kubika vode po jednom hektaru mogle bi biti rješenje za sušne periode koji će, po svemu sudeći, biti sve jači. Nameće se i pitanje, koji sustavi za navodnjavanje su bolji za pojedine grane poljoprivredne proizvodnje?

Na prijeratnoj televiziji Zagreb, prije tridesetak godina, emitirana je emisija s tadašnjim stručnjacima u kojoj se govorilo o klimatskim promjenama, pričao mi je jedan kolega, voćar. Stručnjaci su prisjeća se, nagovještavali kako će prostor tadašnje Jugoslavije imati klimu kao Grčka, a da će Sredozemlje, odnosno zemlje na obalama mora, biti pustinja.

Stručnjaci predvidjeli sušu

I dan danas, svako malo, kolega se sjeti te emisije, a kada ju je slušao, nije mogao vjerovati da će se to dogoditi. Najgore je, kaže, što je to dočekao. I on, već drugu godinu, muku muči sa sušom koja pogađa stabla krušaka u njegovom voćnjaku.

Izgleda da su stručnjaci u zagrebačkom studiju bili u pravu. Vremena o kojima su pričali došla su i događaju se sada.

U posljednje dvije godine suša čini veliku štetu u svim voćnjacima, naročito u onima u kojima nema navodnjavanja. To je ona najgora, kada puca zemlja, lišće gubi boju, plodovi se suše, a kompletna stabla propadaju. Baš kao u Grčkoj, ali, što je još gore? Zbog klimatskih promjena, viška ugljičnog dioksida, metana (krave su krive, zar ne?), stanjenog ozonskog omotača, sunčeve zrake još su jače. Jednostavno, prže plodove, naročito u gornjim etažama krošanja. Bez protugradnih mreža i navodnjavanja plodovi dobivaju ožegotine od sunca, najviše u spomenutim, gornjim dijelovima stabala.

Rješenje je u akumulacijama?

A kako riješiti problem navodnjavanja? Rijeke, zbog manjka padalina, imaju sve niže razine, snijega je zimi sve manje, izvori se ne pune u dovoljnoj mjeri, a poljoprivredne kulture traže puno vode. Zato zalijevanje iz rijeka ne bi trebalo dolaziti u obzir, osim u slučaju gradnje velikih akumulacijskih jezera, što opet dovodi do ekoloških problema i sukoba s ljubiteljima ili zaštitnicima prirode. Jedan veliki voćar riješio je problem navodnjavanja svojih nekoliko stotina hektara, izgradnjom akumulacijskih jezera. To je rješenje i za sve ostale voćare, naročito one koji imaju manje površine.

Pojednostavljeno rečeno, svaki voćar trebao bi imati svoju akumulaciju koja bi se, tijekom jeseni, zime i proljeća, punila kišama, otapanjem snijega ili potocima, ako postoje u blizini. Najbolje bi bilo iskopati ih u šumi, ako je blizu, ili na vrhu parcela, ako je brežuljkast teren. Za jedan hektar voćnjaka, npr. krušaka, tijekom vegetacije, dovoljna je akumulacija od minimalno 250 kubika.

Uz pretpostavku da će tijekom travnja i svibnja biti oborina, sa 1.200 sadnica po hektaru, nešto više od dvije stotine litara vode po sadnici, trebalo bi biti dovoljno da izdrži sušni period. Još ako je u voćnjaku razvučena protugradna mreža, sadnice će imati više šanse za preživjeti.

Zemlja puca od suše, životinje su također žedne

Akumulaciju od tri stotine kubika bager može napraviti za jedan dan. Ako je glinovito zemljište, glina teško pušta vodu, za svaki slučaj mogu se na dno postaviti jedan do dva sloja najlona, a sa strane metaricama isti taj najlon učvrstiti.

U slučaju da je zemljište kamenito, potrebno je betoniranje što poskupljuje gradnju za barem tri puta. Ipak, uz podršku nadležnih institucija koje bi podržale potporama gradnju akumulacija, taj iznos bio bi prihvatljiv za većinu voćara i za vrlo kratak period riješio bi se ogroman problem ne samo njima, već i povrćarima.

Što se tiče ratarskih kultura, imajući u vidu da su u pitanju daleko veće površine, problem bi se mogao riješiti izgradnjom velikih sustava za navodnjavanje. To ima manje površine ili su parcele blizu rijeka, lakše će se izboriti sa sušom. Istina da bi u akumulacijama dolazilo do transpiracije, odnosno isparavanja vode, naročito ako bi bile na sred polja, ne u šumi. Ali i taj problem mogao bi se riješiti pokrivanjem različitim materijalima, naročito manjih ili dotokom iz manjih vodotokova, dok ima vode u njima.

Jednostavno, svi bi morali shvatiti da poljoprivreda nikada više neće biti ista i da će suša biti glavni problem svim granama. Ustvari, neće biti, ona je to već sada. Zemlja puca od suše, životinje su također žedne, a kiša u pojedinim mjestima ne pada mjesecima. Osiguranje vode trebao bi biti ključan zadatak svim nadležnim institucijama iz sektora agrara.

Kap po kap ili orošavanje?

Na koji način navodnjavati kulture - sustavom kap po kap ili orošavanjem? Kod povrtlarskih kultura kap po kap pokazao se kao najbolji. Djelotvorno je i orošavanje, ali je zbog osjetljivosti na biljne bolesti, ipak praktičniji ovaj prvi. Još ako se primjenjuje malč sustav oko povrća, učinak je bolji.

Kod ratarskih kultura navodnjavanje raspršivačima sigurno je najbolji način dok enigmu predstavlja navodnjavanje voćaka. Izraelski izum dobar je za navodnjavanje, ali s obzirom na to da je u našim voćnjacima u velikoj mjeri prisutna glina, dolazi do stvrdnjavanja i stvaranja pokorice pa kap po kap sustavu treba više vremena da je probije i dođe do korijena. Nije u pitanju pjeskovito zemljište, kao u pustinji, pa da voda odlazi u dubinu bez problema.

Navodnjavanje kukuruza - centralni pivot, linear ili kap po kap?

S druge strane, korijenove dlačice dalje su od debla, a ovaj sustav navodnjava usko područje između dva stabla, što znači da s dvije strane stablo ne uzima vodu. Korijen se širi između redova pa efekt ovog navodnjavanja nije dovoljno dobar i potrebno je puno više vode da se voćka opskrbi dovoljnom količinom.

Raspršivači navodnjavaju cijeli voćnjak

Što je sa sustavom za orošavanje? I tu treba više vode. Kada su mrazne noći potrebno je minimalno 500 kubika vode da bi se stabla zaštitila od mraza. Međutim, ljeti je vegetacija u punoj snazi, listovi su u punoj veličini i uz pomoć stoma mogu primiti vodu koja dospjeva na njih primjenom orošavanja maglom ili raspršivača, ako su krupnije kapi u pitanju. Nije istina da se gubi voda, jer ona pada na stablo i između njih, tj. redova. Također će i korijenove dlačice, koje su između stabala i redova, lakše doći do vode. Ako je dugotrajna suša navodnjavanje raspršivačima neće dovesti do pojačanog rasta trave, a ako se oko voćaka primjenuju herbicidi, korijen još više nema konkurenciju u iskorištavanju vode.

U uvjetima suše, dva navodnjavanja tijekom ljeta raspršivačima ili orošavanjem maglom, od 150 kubika, u večernjim satim, mogu u velikoj mjeri pomoći voćkama. Zašto u večernjim satima? Zato što već u 8.00 ujutro temperatura zna biti vrlo blizu tridesetog podioka što je, u slučaju tropskih noći, stres za biljku. Ako se navodnjavanje obavlja navečer više će biti vremena da biljka usvoji vodu. Osim toga, male su šanse da dođe do razvoja bolesti jer je kratak period za izbacivanje spora gljivica, a njima je potreban duži period vlaženja. Ako je akumulacija veća, npr. 500 kubika, za hektar voća pod jabukama, kruškama, šljivama, to bi trebalo biti dovoljno za spas od suše.

Dakle, i jedan i drugi sustav daju rezultat, ali se uvidom na licu mjesta u pojedinim voćnjacima, nakon primjene rasprsšvača i sustava kap po kap, pokazalo da je bolje da se, ukoliko je moguće, primjeni navodnjavanje pomoću rasprsšivača. Najvažnije je ipak osigurati dovoljno vode, što više, to bolje.