Za razliku od borovnica, posljednjih godina u Bosni i Hercegovini nije se podigao nijedan novi zasad aronija. Proizvođači su se, lišeni obećanja o velikom profitu, okrenuli preradi plodova od čega se teško živi.
Na pisanje ovog teksta podstaklo me je to što me svako malo neko od drugara ili kolega pita da li mogu da mu pomognem u prodaji aronija. Bilo da je riječ o plodu, soku, osušenoj za čaj ili slično. Ono što mi uvijek teško pada jeste činjenica da jednostavno - ne mogu.
Sadnja ovog voća je, po meni, bila jedna velika zabluda u koju su "upali" mnogi proizvođači prevareni obećanjima o brzoj zaradi i enormnom bogaćenju. Najteže je reći nekome da se ne može prodati jer, jednostavno, nije to tražena vrsta. Bila je u početku, prije desetak godina. Sada - nije. Čast izuzecima, ali malo je onih koji mogu da žive od uzgoja ove voćke.
Sjećam se dobro prije desetak godina, dosta poznanika počelo je da sadi aroniju. Neki i po nekoliko hektara. To je, kako se pričalo, vrsta koja će da rađa redovno, cijena je pet evra po kilogramu minimalno, a litra soka kreće se i do 35 evra. "Šta ti znaš, to je najzdravija biljka na planeti, podiže imunitet, liječi dijabetes, dobra protiv bakterija i virusa..." i slično.
Nema čega se nisam naslušao, a upravo tada počela je priča i oko uzgoja famoznih lješnika sa tartufima o kojima danas niko ne govori. Priču o uzgoju i velikoj isplativosti počeli su rasadničari, voćari koji su je posadili i naravno mediji koji su tražili nove priče, a uzgoj "najzdravije" biljke, bila je dobra tema za novinske natpise. Ali i meni je misterija kako se ona uopšte pojavila kod nas i ko je prvi potegao tu priču?
Jednostavno, u vezi sa svim tim imao sam osjećaj da nešto nije u redu jer, kada većina nešto voli ili želi - tu nisu čista posla. Na kraju, mislio sam, ako je riječ o sibirskoj borovnici, imamo i mi našu domaću. Na brdima i plantažama. Godinama se uzgaja.
Inače, od 2012. do 2015. godine u Republici Srpskoj podignuto je oko 30 hektara novih zasada aronije, a borovnice samo pet. U 2016. godini, samo jedan i po dulum bio je zasađen. U Federaciji BiH trend sadnje ove vrste bio je nešto veći nego u RS.
I šta se na kraju desilo? U 95% slučajeva proizvođači aroniju prerađuju u sokove ili džemove. Najviše sokove. Poneko je i suši za čaj. Najveći problem je to što se cijena ploda, nakon godinu dvije od vrhunca sadnje srozala sa 10 KM, na jednu marku, po kilogramu! Neki je i danas pokušavaju prodati za više od te cijene, ali rijetko uspijevaju u tome.
Jednostavno, aronija je bila zabluda. Neki bi rekli i prevara! Kao sa činčilama, lješnicima sa tartufima, puževima, masovnim podizanjem zasada malina i slično.
Da se vratim još malo problemima u njenoj proizvodnji. Niko od rasadničara, uvoznika sadnica, stručnjaka (ako ih je neko i pitao za savjet) proizvođačima nije objasnio teškoće u berbi, naročito kada se formira grm nakon tri ili četiri godine. Na velikoj površini nema šanse da se brzo ubere grm sa 15-tak plodova po grozdu, koji raste u širinu i u visinu više od dva metra. Istina je, plod se može zadržati i desetak dana na grani kada zri i dugo se može držati u hladnjači ili zamrznuti kao malina u tunelima, na -18 C°, ali takav plod nema kupaca.
Još jedan problem je u čupanju korova oko grmova. Aronija zahtijeva đubrenje stajnjakom i navodnjavanje. Ali, to podstiče rast korovskih vrsta. Na jedan hektar voćnjaka počupati ili pokositi korove i travu, u minimalno tri navrata godišnje, nije lako. Posljednjih godina naišao sam na mnogo zasada koji su napušteni. Plodovi se ostavljaju na granama, a trava se ne kosi.
Da se razumijemo, ona jeste zdrava. I sam je imam, dvadesetak grmova, ali svake godine muku mučim da ih oberem. Dobra je i za krvnu sliku. Sok je zdrav, čaj takođe, a još bolja je kada se pomiješa sa medom. Odlije se pola tegle meda, dodaju zamrznuti plodovi, koji otapanjem vode podižu nivo meda u tegli. Razrijede ga, ali plivajući u medu daju odličan ukus smjesi koja je manje gorka.
Otporna je na mraz, bolesti, insekte, ptice, rutavu bubu koja jede cvijet voćaka. Koliko god da ima rutave bube na cvjetovima aronije ispada da njen napad dobro dođe jer, donekle, smanji broj plodića. Ali, opet ih ima previše na grmu. Ako neko kaže da je treba prskati hemijom ili nekim drugim sredstvima znajte da nema pojma ni o aroniji ni o voćarstvu. Rezali je ili ne, ona će da rodi. Problem je što se širi u svim pravcima ako se ne oreže. Jedina radnja koja je zaista potrebna za ovaj uzgoj jeste navodnjavanje, u slučaju dugotrajnog sušnog perioda jer će plodovi, ako imaju dovoljno vode, biti krupniji i manje gorki.
Možda i borovnica, koja se sve više uzgaja i sadi u cijeloj BiH, bude zabluda kao aronija, ali ova voćna vrsta godinama ima prolaz na svjetskom tržištu. Takođe ima i dobru cijenu i, što je najvažnije, potražnju koja neprekidno raste. I zdravo je voće. Kao i aronija, sve je to u "pet deka".
Koliko vidim, u priči sa proizvođačima, oni shvataju da su se/ih prevarili. I jedino što im ostaje jer žao im je da krče zasade, jeste pravljenje prerađevina od nje. Najviše prave sok ili čaj. Sok se i prodaje, ali po cijeni od 10 do 15 KM, rijetko višoj. Ima malo proizvođača koji su stekli stalne kupce i želim im svu sreću da nastave s tim. Ipak, o prodaji svježeg ploda voćari skoro da i ne razmišljaju jer je potražnja, a i prodaja slaba. Konkurenciju čini domaća ili uvozna borovnica koja, iako je skuplja, definitivno ima bolji ukus, a time i prolaz na tržištu.
Na kraju, aronija nije ono što su ljudi mislili o njoj, u smislu profita. Ona je upozorenje svima koji žele da gaje godži bobice, sibirski limun, kamčatku i ostalo voće i povrće iz raznih krajeva svijeta koje, jednostavno rečeno, nije za naše podneblje. Ne samo u smislu klimatskih prilika koje im doduše sve više odgovaraju već, zbog toga što narodi sa naših područja uporno žele da se bave nečim što će im, uz malo rada, donijeti veliki profit. A to je nemoguće. Jedan od primjera za to je i aronija.
Tagovi
Autor
