Rezidba je počela, ali tko će rezati? Hrvatski voćari i vinogradari u borbi s nestašicom radne snage

Dok se zima polako bliži kraju, u hrvatskim voćnjacima i vinogradima traje jedna od najvažnijih sezonskih operacija - rezidba. To je posao koji ne može čekati, jer upravo od pravilnog orezivanja ovisi zdravlje biljke, količina uroda i kvaliteta ploda ili grožđa.

No, iako su vremenski uvjeti povoljni, poljoprivrednici diljem zemlje suočavaju se s drugim problemom: nedostatkom ljudi koji znaju raditi. Rezidba je krenula, ali pitanje koje se sve češće čuje među proizvođačima glasi tko će je odraditi?

Idealni uvjeti, ali rezidba nije posao za bilo koga

Stjepan Zorić, dopredsjednik Hrvatske voćarske zajednice, ističe kako su uvjeti ove zime gotovo savršeni za početak zimske rezidbe. Temperature nisu preniske, nema velikih minusa, a vrijeme je stabilno, što je, kako kaže, ključno za sigurnost voćaka.

"U principu idealni su uvjeti da se rezidba voćnjaka počne obavljati. Zimska rezidba je najvažnija pomotehnička mjera. I svi voćari koji imaju mogućnost već su krenuli“, kaže Zorić.

Dodaje da je u voćarstvu uvriježeno mišljenje kako rezidbu ne treba raditi pri vrlo niskim temperaturama, no naglašava da su veći problem nagle oscilacije.

"Najvažnije je da ne dođe do velike promjene temperature, da se sokovi ne pokrenu pa onda opet dođe do smrzavanja. Ali tko ima veće površine, mora krenuti", objašnjava.

U voćarstvu se ne orezuje sve jednako. "Trešnje, breskve i kajsije ostavljaju se za početak kretanja vegetacije. Ali jabuke i kruške režu se bez problema tijekom cijele zime", kaže.

Vinogradari su, prema njegovim riječima, krenuli još ranije. Vinova loza bolje podnosi ranu rezidbu, pa je u vinogradima posao već u punom jeku.

Nema ljudi ni za satnicu od 8 eura

Iako se rezidba smatra rutinskim poslom, u stvarnosti je riječ o zahvatu koji zahtijeva znanje i iskustvo. Upravo tu počinje najveći problem hrvatske proizvodnje voća i vina. Zorić otvoreno govori o onome što sve više voćara priznaje, najveća kočnica razvoja nije zemlja ni tehnologija, nego ljudi.

"Sektor voća i povrća ima velik udio ljudskog rada. I taj ljudski rad više ne možete nadomjestiti. Radnika jednostavno nema. Više nije ni pitanje je li satnica sedam ili osam eura. Nema ljudi“, upozorava.

Ovakva situacija, kaže, mijenja i poslovne odluke.

Rezidba nije posao poput berbe ili skupljanja granja, gdje se može angažirati bilo tko. Rezidba zahtijeva stručnost, jer jedan pogrešan rez može značiti manji urod, slabiju kvalitetu ili čak dugoročnu štetu na stablu. "Ako nema stručnosti, ne možete ga pustiti u svoj voćnjak. Može napraviti više štete nego koristi", naglašava Zorić.

U modernim voćnjacima sve se više razmatra strojna rezidba, odnosno predrezidba. Zorić navodi kako je prije dvije godine koristio takav stroj i da je pomogao značajno, ali investicija je velika i teško dostupna manjim proizvođačima. "Strojevi su skupi i zahtjevni, nisu za male površine. Ali pomažu. Stroj može skinuti 50 do 60 posto vegetativne mase, a onda radnici odrade fini dio ručno“, objašnjava.

Time se ubrzava ručni dio rezidbe, koji i dalje mora odraditi čovjek. Potpuna automatizacija, barem za sada, nije realna.

Slična situacija je i u vinogradarstvu, gdje se, prema Zoriću, u predrezidbi može ukloniti čak 80 posto mase, čime se vrijeme rada po hektaru smanjuje i do 80 posto. "U doba nestašice radne snage, to je ogromna pomoć“, zaključuje.

Erdutski vinari: Rezidbu ćemo raditi sami, nema druge

Da je problem radne snage postao ključna tema, potvrđuje i Ivo Brzica iz vinarije Brzica u Erdutu. Njegov pristup je jednostavan, nema ljudi, cijena rada raste, pa će rezidbu obaviti obitelj.

"Prvo nema ljudi, drugo postalo je skupo. Sedam eura po satu. Mi ćemo orezivati sami. Neću uzimati nikoga“, kaže Brzica. Dodaje kako su oni i prošle godine sami odradili rezidbu, a ove godine očekuje da će sve trajati dulje. "Trajat će deset, petnaest, možda dvadeset dana dulje, ali sad nema drugih velikih poslova pa možemo“, kaže.

Brzica također ističe da rezidba nije posao koji se može dati bilo kome, jer zahtijeva znanje. "Kod berbe ne treba ništa znati, a kod rezidbe moraš. Onaj tko ne zna rezati, taj ne može to ni raditi“, zaključuje.

Sjever Hrvatske: Rezači su sve stariji, a mladi ne dolaze

Miroslav Polovanec, predsjednik Udruge Bregovita Hrvatska, kaže da je situacija jednaka kod većine vinara. Problem nije samo cijena rada, nego i to što ljudi koji znaju rezati nestaju.

"Svi imaju problema. Ljudi koji znaju rezati vinograd sve su stariji i sve ih je manje“, upozorava. Rezidba vinograda, kaže, zahtijeva razumijevanje sorte i uzgojnog oblika. "Treba znati što je jednogodišnja rozgva, što je dvogodišnja, što je lucanj, što je reznik, je li kordonac, kako je vinograd postavljen. To nije jednostavno“, objašnjava.

Ulazak traktora u polje bit će težak, a rezidba se nekih dana neće moći obavljati

Dodatni problem su administrativne prepreke. Prijave, markice, dozvole i papirologija mnogima predstavljaju prepreku, osobito starijim vinogradarima. "To je dosta komplicirano, a većina vinara su stariji i ne znaju se služiti kompjuterima“, kaže Polovanec. U Bregovitoj Hrvatskoj, gdje dominiraju mali vinogradari, problem se često rješava na tradicionalan način, obitelj i prijatelji pomažu, koliko mogu.

"Taj period rezidbe traje par mjeseci i u tom vremenu vinar može s obitelji, kumom ili prijateljem orezati dosta površina“, dodaje. No i taj model je na izdisaju jer mlađe generacije sve manje poznaju tehniku rezidbe.

Dalmacija: Radnik dobije 80 eura, a država uzme 35

Radoslav Bobanović, maslinar i vinar, problem sagledava šire i povezuje ga s demografskom slikom Hrvatske. "S obzirom na demografiju, osuđeni smo na traženje radne snage. Bilo unutar Hrvatske, bilo među doseljenicima ili preko vaučera“, kaže Bobanović.

Naglašava kako veći sustavi lakše rješavaju situaciju jer imaju stalne radnike, dok mali proizvođači ovise o sezonskom radu. No upravo kod sezonskog rada, tvrdi, država dodatno opterećuje poslodavce. "Radnik dobije 80 eura neto za osam sati, a mi moramo državi dati još 35 eura. To je skupo“, objašnjava.

Smatra da bi država trebala osloboditi dio davanja kod vaučera, jer se poljoprivreda bez toga teško može održati konkurentnom. "Država treba osloboditi taj dio, da vodimo evidenciju, ali da se ne uzima porez na dohodak. To sve nas opterećuje", poručuje Bobanović.

Dodaje kako su strani radnici iz Nepala, Filipina ili Bangladeša sve češće opcija, ali oni nisu obučeni za specifične poslove. "Ti ljudi nisu naučeni u tom poslu. To je problem“, kaže. A čak i kada se angažiraju, trošak postaje ogroman.

"Njega morate platiti, dati mu smještaj, obrok, prijevoz… Jedan čovjek dođe 2.200 ili 2.300 eura. Pa tko to može?“, pita Bobanović.

Baranja: Problem je što zanat umire

Damir Josić, vlasnik restorana i vinarije Josić u Zmajevcu kaže da njegova tvrtka još uvijek funkcionira zahvaljujući većem sustavu i broju zaposlenika, ali upozorava da će situacija biti sve teža.

"Za sad smo na knap, ali vidim da će biti veliki problem već sljedeće godine ili u sljedeće dvije", kaže. Napominje kako rezidba zahtijeva stručnost, pa će nedostatak kvalificiranih ljudi biti još ozbiljniji nego nedostatak berača.

Govori i o trendovima robotizacije i mehanizacije, navodeći kako je na sajmu u Montpellieru vidio da roboti ulaze u vinograde, ali da još uvijek ne mogu zamijeniti ljudsku ruku u preciznom rezu. "Roboti mogu izvući višak loze i pročešljati, odnosno odraditi predrezidbu, ali ne mogu rezati kako treba. Na kraju mora doći ruka“, kaže Josić.

Sličan zaključak iznosi i Mladen Siber, vinar iz Erduta, koji obrađuje 12 do 13 hektara vinograda. On problem trenutno rješava stalnim radnicima, ali priznaje da je do njih bilo teško doći. "Imamo dva stalno zaposlena već osam godina. Pouzdani su i savjesni“, kaže. No i kod njega je rezidba u rukama ljudi koji su već u godinama. "To su sve starije osobe, žene, većinom u mirovini. Mladih nema. Umire taj zanat“, zaključuje Siber. Zbog toga planira ulaganja u strojeve i prijave na natječaje kako bi se dio posla automatizirao, barem u predrezidbi.

Rezidba kao ogledalo budućnosti hrvatske poljoprivrede

Iako rezidba traje tek nekoliko mjeseci, ona je postala simbol šire krize hrvatske poljoprivrede: nedostatka radne snage, sve većih troškova, složene administracije i demografskog pražnjenja ruralnih krajeva.

U svim regijama, od Slavonije i Baranje, preko sjevera Hrvatske, pa sve do Dalmacije, proizvođači ponavljaju istu rečenicu: ljudi nema, a oni koji znaju raditi sve su stariji.

Mehanizacija i predrezidba nude određeno olakšanje, ali ne mogu zamijeniti stručnu ruku. Rezidba nije samo fizički posao, nego znanje koje se godinama stječe. A upravo ono danas nestaje.

Ako se uskoro ne pronađu modeli za edukaciju novih rezača, olakšavanje zapošljavanja sezonskih radnika i poticanje ulaganja u mehanizaciju, pitanje više neće biti kada počinje rezidba, nego hoće li se uopće imati tko uhvatiti škara.