Sadnja pravog stabla na pravom mjestu i na pravi način smanjuje štetu

'Ko nije drvo razumio prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio', stihovi su iz poznate pjesme Đorđa Balaševića i zapravo pričaju istinitu priču o brojnim greškama koje je tijekom svog rada vidio urbani šumar Andrija Majić. Proveli smo s njim jedan radni dan i saznali u čemu ljudi najčešće griješe kad je u pitanju izbor i sadnja stabala.

"Čak i oni koji se time bave naprave ključnu pogrešku, a to je da stablo samo posade u tlo koje su iskopali za sadnu jamu bez dodavanje prihrane, bez promišljanja kakvo je tlo u koje sade, kako će se razvijati korijen, a nekad i bez učvršćivanja“, reći će Andrija tijekom penjanja na jednu vrbu koja je već nekoliko puta korjenjem probila cijevi septičke jame i vlasnici su odlučili ipak je srušiti.

Pogrešni odabir vrste za određeno podneblje, gusta sadnja stabala zbog koje samo rastu u visinu kako bi uhvatili sunčeve zrake, sadnja preblizu stambenom objektu, preduboko zakopavanje sadnice… Niz pogrešnih koraka je dugačak. Nedavno je tako vidio kako su na samo metar udaljenosti od ograde posađeni gorski javori koji su stabla i preko 25 metara visine.

Bez rezidbe prve dvije, tri godine

"Stabla ne idu jako duboko, u početnom dijelu života, treba mu što šira sadna jama. I ono što pokušavam ljudima objasniti, ne smije se orezivati prve dvije, tri godine, jer mu je već dovoljan stres bilo iskapanje i sadnja“, ističe, dodajući kako su voćke druga priča jer se one ipak orezuju radi plodova.

Savjet je pri kupnji uvijek i provjeriti je li korjenje prošlo kroz supstrat ili je samo zatrpano u njega. Nakon toga provjeravaju se drugi dijelovi stabla, postoje li u zoni debla oštećenja, trulež, nedostatak kore, kakav je raspored grana, je li ih previše odrezano. "Savjetujem im uvijek da sade do visine do koje je sadnica bila posađena u tegli ili bali, čak i kod golog korijena će vidjeti razinu sadnje. I uvijek je dobro pogledati ima li korijen one tanke žilice koje su važnije od debelog korjenja“, reći će iskusni šumar.

"Kad je bila ona oluja u Zagrebu prije koju godinu zvali su me na intervencije i u devet od deset slučajeva ta izvaljena stabla su imala neki simptom ili je to bilo gljivično oboljenje, ili trulež, šupljina, V rašlja“, spominje prisjećajući se s ponosom kako se u zagrebačkom Botaničkom vrtu nije srušilo niti jedno stablo, jer su ondje pod stalnim nadzorom stručnjaka.

Našeg sugovornika smo sreli na lokaciji gdje je trebalo srušiti jelu koja se posušila s jedne strane i po kori je imala vidljiva oboljenja.

"Iz nekog mog iskustva jele se u nizini znaju srušiti ako nisu u nekim skupinama ili ako je pjeskovito tlo jer se vole primiti za kamenje ili povezati s drugim stablima korjenjem“, opisuje.

Arboristi poput Andrije koriste Visual tree assesment (VTA) metodu kojom procjenjuju stanje nekog stabla. Često se dogodi da ga netko pozove uvjeren da se stablo treba srušiti, a zapravo ga Andrija raznim metodama spasi. "Ako postoji problem da bi stablo radi težine grana moglo pasti onda ga prvo orežemo, ali ne primjetno, nego ga olakšamo na ciljanim točkama ili postavljamo sajle ako primijetimo šupljinu i to rješava 90 posto problema“, objašnjava dodajući kako nema nikakvog rezanja vrha jer je to za stablo najgore.

Božićna drvca Đure Japarića: Jele najduže zadrže iglice, a najmirisnija je srebrna smreka

Stanište se može popraviti rahljenjem, zamjenom tla, odvodnjom vode ako je stablo u području gdje je ima previše, a moguće je i postavljanje gromobrana ako je to strah vlasnika.

Panj je koristan za okoliš

No, teško je ponekad objasniti vlasnicima okućnica, ali i upraviteljima parkova što je dobro i kakvi su trendovi u svijetu. Kod rušenja stabla, primjerice, dobro je ostaviti panj, jer je on koristan za okoliš kao dom raznim kukcima i gljivama. "Vani je praksa orezivanje grana koje podsjeća na nešto što bi priroda napravila, dakle, da nije pravilan rez nego kao da se grana slomila od vjetra. Time se stvaraju veteranska stabla koja bi trebala razviti otpornost“, spominje neobičnu arborističku praksu koja se razvila jer u svijetu sve više nestaju prave šume. Stabla se uzgajaju za drvnu građu i sijeku se prije pune starosti.

U zemljama EU nije neobično vidjeti i sječku nastalu od stabla i lišća kao podlogu za dječju igru u parkovima. Dok se u Hrvatskoj još uvijek preferira ukrasna kora za malčiranje koja zapravo nije korisna za razvoj mikroorganizama u tlu, spominje Majić.

Stabla su, reći će, čak i potrebnija u gradovima jer uz to što stvaraju kisik i smanjuju zagađenje, pomažu u upijanju velikih količina kiše i pomažu u snižavanju temperatura. No besmisleno je posaditi stablo bez promišljanja o njegovoj budućnosti, bez značajnog zalijevanja u prvim godinama i uz rigorozno orezivanje. U konačnici to završi paničnim pozivom šumaru.