Prilika za zaradu ili opasnost za ekosustav?

Visoka otkupna cijena paulovnije odnosi se na stabla starosti barem 15 godina, sve ispod toga slabije je plaćena roba. Iskustva zemalja koje su u ovaj posao ušle pred 15 ili 20 godina govore kako mnogo toga može poći po krivu.

U posljednjih par godina, a posebice zadnjih nekoliko mjeseci, učestalo se može čuti, odnosno čitati o novim prilikama zarade na neiskorištenim poljoprivrednim zemljištima. Kako, pitate se sa zanimanjem? Sadnjom ekstremno brzorastuće vrste drveta znane pod nazivom paulovnija. Ova vrsta je toliko brzorastuća da je svoje mjesto pronašla i u Guinessovoj knjizi rekorda.

Kao i obično - malo smo zakasnili

Porijeklo joj je azijsko, a ime rusko. Naime kraljevski pedigre drvo je dobilo imenom ruske princeze Ane Pavlovne, supruge nizozemskog princa Vilijama. U Hrvatskoj je postala popularna prije dvije do tri godine, no u Europi i svijetu kao brzorastuća plantažna vrsta za prodaju uzgaja se već nekih dvadesetak godina. Kao i u gotovo svemu, tako i u trendovima uzgajanja drva za prodaju, također kasnimo za ostatkom svijeta.

Pa prije nego se pojedinci odluče za avanturu zvanu paulovnija, bilo bi pametno pogledati iskustva onih koji se time bave već dva desetljeća. A iskustva su razna. Činjenica je da u svijetu postoji dvadesetak vrsta paulovnije, koja među drvom, kažu proizvođači, prednjači svojim karakteristikama.

Paulovnija - drvo budućnosti?

U Kini je zasađena na više od dva i pol milijuna hektara, što i ne čudi s obzirom da je tamo autohtona vrsta. Paulovnija je bez čvorova i koristi se u zrakoplovnoj industriji i brodogradnji, a u novije vrijeme švedska IKEA koristi samo nju u proizvodnji. Poljoprivrednici (ne i šumari) ju nazivaju drvom budućnosti zbog nevjerojatnih karakteristika i širokih eksploatacijskih mogućnosti, među ostalim i kao ukrasnog drva, za proizvodnju glazbenih instrumenata i namještaja te za ogrjev.

Dobar je izolator vlage i topline i pogodna je za dobivanje biomase. Ima dvaput veću vatrootpornost (točka spaljivanja na 400 Celzijevih stupnjeva) od borovine. U drevna vremena u Japanu su je koristili za izradu okvira kojima su kimona štitili od požara, navodi Manasiev koji je pisao o mogućnostima uzgajanja paulovnije u Makedoniji. Naime, i tamo se sve više poljoprivrednika odlučuje za ovu kulturu.

Sa rajčice na uzgoj drva

Upravo jedan od njih objasnio je zašto je krenuo sa sadnjom paulovnije još 2011.godine, na vrhuncu krize u poljoprivredi. "Cijeli se život bavim uzgojem povrća i nikad nije bilo lako, ali kriza je postala nepodnošljiva. Do tada sam imao nasade povrća na dva hektara, od kojih je jedan u potpunosti bio opremljen sustavom za grijanje te visokim i suvremenim plastenicima. Sve je bilo dobro do 2008., kada sam doživio najveći ekonomski udarac zbog niske otkupne cijene rajčica. Cijene nisu bile normalne za svibanj - kilogram rajčice je bio 30 denara (3,7 kuna), a troškovi proizvodnje gotovo isto toliko. To me je dovelo pred bankrot."

Nakon toga počeo je tražiti alternativu i kako sam kaže: "Istražujući što bi bilo najbolje za ove uvjete, najprije sam pomislio na uzgoj trešanja, ali slučajno sam otkrio paulovniju. Prvi sam put vidio stablo paulovnije u svibnju, kad je bilo visoko oko dva metara, a onda u jesen, kada je već imalo pet metara. Činilo se nevjerojatnim", govori taj makedonski poljoprivrednik.

200 dolara po kubiku paulovnije

No, iz razgovora koji je dalje tekao osjeća se da još uvijek ne zna kako i gdje točno plasirati i prodati uzgojeno drvo. Potražnja postoji, ali sve je bazirano na sistemu rekla-kazala pa tako i otkupne cijene koje se spominju variraju od 200 do 1.200 dolara po kubiku, odnosno oko 50 dolara za drvo za ogrjev koje se koristi kao biomasa.

Od većine onih koji se bave ovim poslom, ipak se može dobiti informacija kako je i 200 dolara po kubiku paulovnije više nego dobra cijena prilikom prodaje. Kako je proizvodnja paulovnije u zemljama Europe u tijeku, tako se očekuje i veća potražnja, ali i ponuda ovog drva. Najviše se traže piljene daske od visokokvalitetnih stabala starosti minimalno 15 godina i promjera barem 40 cm.

Što je drvo starije, to je cjenjenije

Što je veća starost to je i promjer veći te slijedom toga i drvo traženije odnosno cjenjenije. Sve ispod toga, slabo je traženo, a otkupna cijena niska. Stoga, već u startu koncept eventualne brze zarade nakon pet godina propada jer potražnja za takvim drvetom nije velika.

Krajem godine, na drugom dijelu svijeta u Australiji, izbio je skandal vezan uz dvije velike agrošumarske kompanije koje su u ime investitora uzgajale drvo paulovnije. Čitav proces krenuo je još daleke 1996. godine kada su posađene prve sadnice ove brzorastuće vrste. Sadnice su sađene na zemlji u posjedu kompanije, ali u ime investitora, odnosno zainteresiranih Australaca s minimalnim ulogom od 3.000 australskih dolara. Baš kako se danas propagira velika i brza zarada od paulovnije u nas, istu priču prolazili su Australci pred 20 godina.

Kako su prošli Australci pred 20 godina?

Brzorastuća vrsta drveta koja na tržištu postiže enormnu cijenu bio je sasvim dovoljan ulog za ući u takav biznis. Ljudi su ulagali životne ušteđevine, očekujući kako će se za 10 do 15 godina investicija uvećati i omogućiti im ugodnu starost. No, kako to često biva, barem kod nas, a kao što vidimo ni Australija toga očito nije lišena, petnaest godina kasnije ljudi su ostali bez novaca, bez zarade, bez uložene ušteđevine, a mnogi koji su podizali kredite kako bi uložili u ovaj poslovni pothvat ostali su i bez vlastitih domova.

Kompanije su otišle u stečaj, a razlog je jednostavan. Ne možete predvidjeti situaciju na tržištu za 20 godina, niti klimatske, ali i biološke prilike koje vašu plantažu čekaju u idućim desetljećima. Nametnici, šumski požari, upitna kvaliteta sadnica, velike vrućine i suše dovele su do toga da drvo paulovnije jednostavno nije bilo dobre kvalitete. Umjesto očekivane otkupne cijene, za uloženo se dobilo upola manje. Kompanija je nadoknađivala gubitke iz svoje vlastite blagajne sve dok nije potrošila zalihe. A zatim je objavila stečaj. Sličnih primjera ima još.

Potreban oprez u investiranju

Ulazeći u bilo koju investiciju, treba razmotriti sve mogućnosti i rizike. Brze i velike zarade nikada nema, barem ne ako niste od onih koji zamračuju prvi milijun. Svjedoci smo vremena u kojemu se na poljoprivrednim zemljištima sade plantaže paulovnije, a šumska zemljišta daju u poljoprivredne svrhe. Kako bilo da bilo, oprez je potreban. I za one koji kreću u ovakve pothvate, ali i za šumare koji brinu o šumskim ekosustavima Republike Hrvatske. Činjenica je da Paulovnija nije autohtona vrsta.

Njezin utjecaj na lokalne ekosustave moći ćemo procjenjivati tek u godinama koje slijede. Za sada se ne vodi kao invazivna vrsta, no moramo znati da je do sada niti nije bilo u većim omjerima unutar šumskih ekosustava. S njenim uzgajanjem krenulo se na području Slavonije, ali i u susjednoj nam Hercegovini. Paulovnija je izrazito nezahtjevna vrsta, no ipak valja voditi računa da se izbjegavaju područja u kojima se zadržava voda, ali i vjetroviti krajevi s jakim udarima vjetra s obzirom da je navodno lako lomljiva.

Paulownija tomentosa - egzotično drvo, domaći problem

Slavonija se do sada više puta susretala s većim poplavama, a pitanje je kako udari bure mogu utjecati na rast i razvoj ove vrste, pa to za sada ostaje za vidjeti. U jednom stručnom radu s područja američke Appalachian šume, naslova "Paulownija tomentosa - egzotično drvo, domaći problem“, istražuje se njezin utjecaj na autohtone vrste.

Južni dio Apalačkog gorja suho je područje obraslo šumom bora, odnosno bora i hrasta. Karakteristika ovog područja jesu česti požari tijekom godine, manjih ili većih razmjera, a i sama vegetacija ovog dijela Apalači gorja obnavlja se putem požara. Na opožarenim područjima niknu mladice bora, a kasnijim razvojem pojavljuje se i hrast. I tako već stoljećima. No, ono što su stručnjaci unazad 10 godina primijetili osim postojećih vrsta stabala jest i jedna nova vrsta, Paulownia tomentosa. Koje karakteristike opožarenog područja su omogućile pojavu i širenje ove egzotične vrste te kakvu štetu njezina pojava može nanijeti domaćem ekosustavu?

Paulovnija voli opožarene terene

Na ta i takva pitanja odgovore je pokušao pronaći profesor Kuppinger sa svojim timom. Kao što je već navedeno, šumski ekosustav ovoga područja navikao je na povremene požare slabijeg intenziteta. Svakih stotinjak godina javio bi se požar velikih razmjera nakon kojega bi se borova šuma u potpunosti regenerirala. No sada se nakon svakog požara pojavljuje sve više i više stabala paulovnije koji polako mijenjaju sastav šume, a time i čitav izgled područja. Naime, paulovnija voli opožarene terene.

Odgovara joj što više svjetlosti, a za klijanje sjemena potrebno joj je čisto tlo bez puno listinca i organskog otpada. Kako smo već ranije naveli da je rekorderka u brzinskog rastu, nije teško zaključiti da u ovakvim uvjetima pored paulovnije niti jedna druga vrsta nema baš puno šanse za razvoj i rast. No, ipak nije baš lako postići idealne uvjete za razvoj paulovnije iz sjemena. Požar mora biti slabog intenziteta jer sjeme ne može preživjeti temperaturu jakog požara, a s druge strane manji požar neće u potpunosti ukloniti listinac sa zemlje, niti sve zasjene iznad zemlje koje smetaju u razvoju paulovnije.

Uzgoj zahtijeva najviše u prvoj godini

Zaključak je da su područja njezina razvoja ipak ograničena i svedena na manje areale i specifične uvjete. No, svakako su daljnja istraživanja potrebna jer, prema riječima profesora Kuppingera, invazija paulovnije na nova područja tek je započela. Paulovniju više ne nazivamo ukrasnim stablom, već stranom unesenom vrstom. Sami naziv nas sada poziva na oprez i praćenje njezinoga širenja kako jednoga dana ne bi postala invazivna vrsta i ugrozila autohotnu vegetaciju.

A da se o paulovniji malo zna te da je za većinu područja još uvijek nepoznanica, barem kada govorimo o plantažama, govori i činjenica kako se do jučer navodilo da prirodnih nametnika gotovo da i nema, a ulaganja su potrebna samo za kupnju sadnica i sadnju. Prema riječima vlasnika plantaže u Makedoniji, uzgoj paulovnije zahtijeva najviše truda u prvoj godini, kada stabla treba dohranjivati gnojivom, postaviti sustav za navodnjavanje kap po kap i obrezivati grane kako bi postigla visinu.

Već sljedeće godine obaveze su manje jer drvo formira korijen koji uzima vodu iz dubine od metar do metar i pol. Ne smetaju mu niske temperature, niti želi višak vode. Prva sječa može biti za tri godine ako se koristi kao drvo za ogrjev ili nakon pete godine ako se koristi za druge namjene. Prema njegovim procjenama, troškovi uzgoja neće premašiti 10 eura po stablu za pet godina, kada planira sječu za drvenu građu. No, je li sve uistinu tako tek ostaje za vidjeti.

Uočene štetne gusjenice

Visoka otkupna cijena paulovnije odnosi se na stabla starosti barem 15 godina, sve ispod toga slabije je plaćena roba. Iskustva zemalja koje su u ovaj posao ušle pred 15 ili 20 godina, vidjeli smo, govore kako mnogo toga može poći po krivu. Krajem prošle godine, upravo zbog velikog interesa za paulovnijom, oglasila se i Savjetodavna služba. Pregledom plantaže paulovnija u Virovitičko-podravskoj županiji u rujnu prošle godine uočene su štetne gusjenice i jedan odrasli oblik.

Prema izgledu gusjenica i odraslog oblika vjerojatno se radi o žutoj kukuruznoj sovici (Heliothis armigera). Ona je izraziti polifag, najčešće oštećuje svilu i klip kukuruza, lišće duhana i vinove loze, te plodove paprike i rajčice. U Hrvatskoj često se hrani korovnom vrstom Abutilon theophrasti i ima sposobnost migracije na velike udaljenosti.

Osim topline, vrsti pogoduje sušno vrijeme, a dulje razdoblje kiša jako ometa razvoj štetnika. I Savjetodavna služba naglašava kako je paulovnija za naše krajeve još uvijek prilična nepoznanica. Ta vrsta ne pripada u naše klimatsko područje i ne zna se da li će joj odgovarati naša tla, kako će reagirati na naše štetnike i bolesti te kako će podnijeti česti mraz u našim krajevima. Potrebna su istraživanja kako bi dobili odgovore na ova pitanja.

Paulovnija sve češće u plantažnom uzgoju

Paulovnija se u Hrvatskoj mogla vidjeti samo kao ukrasna vrsta, ali od prošle godine, radi dobrih svojstava, sve češće se uzgaja plantažno. Paulovnija raste od 5 do 9 metara na godinu, a na mjestu gdje je stabljika odrezana formira se nova pa tako nema potrebe za podsađivanjem. Nakon svoje osme godine daje visokokvalitetno drvo koje je lagano za obradu i ima dobra izolacijska i akustična svojstva, a na svjetskim tržištima prodaje se skuplje nego drvo hrasta ili bukve. Koristi se za proizvodnju peleta i bioetanola, ali i osigurava sirovinu za industriju drvne građe i prerade drveta, proizvodnju namještaja i farmaceutsku industriju.

Paulovnija crpi i akumulira teške metale iz zemlje te obnavlja tlo nakon erozije, a listovi apsorbiraju 10 puta više emisije ugljikova dioksida nego druge vrste drveća. U mnogim se zemljama paulovnija eksploatira za proizvodnju peleta i alternativnih biogoriva. Pritom se iskorištavaju stabljike, grane i lišće. Njezine pelete mogu upotrebljavati kućanstva, ali i veliki objekti i električna postrojenja. Drvo se koristi i za proizvodnju bioetanola. Jedan je američki znanstvenik razvio novu tehnologiju koja se temelji na kombinaciji termokemijske i biotehnološke metode s pomoću kojih se od jedne tone suhog drva može proizvesti 511 litara etanola.

Bunar ulja ili nepredvidiv i opasan ulog?

Zbog toga paulovniju nazivaju i bunar ulja. Trenutno najveći projekt sadnje paulovnije u Hrvatskoj jest onaj pored Osijeka gdje je tijekom 2014. godine zasađeno 80 tisuća sadnica paulovnije na 20 hektara zemljišta. Stabla se uzgajaju za dobivanje biomase odnosno proizvodnju energije. Kod uzgoja paulovnije treba dobro razraditi ideju prije nego se krene u realizaciju projekta, jer nije jednako saditi i iskorištavati stablo za biomasu ili za tehničko drvo. Razlika je u gustoći sklopa, oblikovanju stabla, održavanju i iskorištavanju. Za tehničko drvo paulovnija treba više prostora, dok je za uzgoj drva za biomasu potrebno manje mjesta i moguća je gušća sadnja.

Činjenica je da je paulovnija nešto kao hit stablo u Hrvatskoj, ali i nekim susjednim zemljama. Plantaža je sve više. Jedna od posljednjih je ona u susjednoj nam Hercegovini gdje je posađeno 400 stabala paulovnije. Hercegovački policajac Dragan Domazet iz Dabra kod Berkovića zasadio je plantažu tzv. carskog kineskog stabla. No, prema vlastitom priznanju od kada je krenuo u ovaj projekt pa danas otkupna cijena pala je s 1.200 eura po kubiku na 600 eura.

Što će biti za 10 godina teško je prognozirati. O pomami za ovim stablom u Hercegovini svjedoči činjenica da samo u Domazetovom rodnom Dabru sada već ima zasađenih 400 sadnica, a interes uzgajivača ogleda se i u brojnim pozivima koji mu pristižu sa raznim pitanjima o uzgoju i nabavci sadnica paulovnije. Plantaža se podiže i u Ljubuškom. Nekad se na ljubuškim poljima uzgajao pamuk, zatim duhan, a posljednjih desetljeća krumpir, rajčica, kupus i druge vrste povrća. Danas su polja sve zapuštenija, a neki se odlučuju na proizvodnju smilja.

Novi izvori profita u poljodjelstvu

"Poljodjelstvo nam je svake godine u sve težem stanju, a poljodjelci koji desetljećima uzgajaju tradicionalno povrće bilježe sve manje profita, ali i gubitke pa u tome ne vidim perspektivnu budućnost. Stoga, smatram da bi naši proizvođači trebali gledati dugoročnije i okrenuti se nekim novim izvorima profita iz poljodjelstva, a kao jedno od rješenja vidim plantažni uzgoj paulovnije", smatra Ivan Džajić vlasnik buduće plantaže. Za paulovniju se sve više interesiraju i u Dalmaciji. Regionalne dnevne novine pripomažu tome bombastičnim naslovima tipa Dalmatinci, paulovniju zasadite i 440 tisuća kuna zaradite!. Pa još k tome i dodaju:

"Ako žele dobru i brzu zaradu, Dalmatinci bi umjesto maslina i loze trebali saditi paulovniju - stablo podrijetlom iz Kine. Neobrađena dalmatinska kraška polja idealna su za ovo, kako ga često nazivaju, drvo budućnosti."

Kakva nas avantura čeka s paulovnijom?

Kako smo već rekli, kasnimo u mnogočemu za svijetom, pa tako i u ovoj pomami za paulovnijom. Dok jedni vode borbu s ovom stranom invazivnom vrstom, drugima rastu zazubice od brze i lake zarade. Struka za sada šuti.

O paulovniji se govori kao o ratarskoj kulturi. Šumska zemljišta pretvaraju se u poljoprivredna, poljoprivrednici na svojoj zemlji uzgajaju plantaže drveća, proizvodnja hrane im je neisplativa. Dalmatinci se pozivaju da umjesto maslina sade paulovniju.

Kolektivna amnezija je čini se česta pojava u nas, pa smo probleme s još jednom unesenom stranom vrstom brzo zaboravili. Amorfa fruticosa donijela nam je jednako oduševljenje svojom ljepotom i karakteristikama. Sadila se uz željezničke pruge i nasipe radi njihova učvršćivanja. 20 godina kasnije to krasno stabalce predstavlja noćnu moru šumarima. Kakva avantura nas čeka s paulovnijom, teško da itko zna, no ideja o šumskom pokrovu dalmatinskog krša Made in China umjesto maslina, borova i vinove loze meni osobno nije baš po volji.

Tekst: Irena Devčić, Foto: limundo.com