Josip Kusak o čaglju i vuku: Kada nema vršnog predatora, šire se korovske vrste

Čagalj je manja vrsta iz roda pasa koja će se proširiti tamo gdje mu se otvori prostor, primjerice tamo gdje nema vuka, rekao je prof. dr. sc. Josip Kusak - jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za velike zvijeri - na predavanju o ulozi vuka u prirodnim ekosustavima i značaju njegovog očuvanja.

"U porodici pasa veća vrsta potiskuje manju. Ako neki prostor oslobodimo od vuka, taj će se prostor osloboditi za čaglja, vrstu koja se širi svugdje Europom, tako i kod nas. Međutim, ovo nije puno istraživano pa se ne zna koliko je vukova potrebno da iz nekog prostora makne čaglja”, otkriva. Vjeruje, međutim, da kada bismo imali situaciju da je populacija vuka stvarno solidna i stabilna, u tom prostoru čagalj ne bi mogao opstati.

Iako se čagalj ubacuje u prostor gdje su ljudi vuka prorijedili, to je samo jedna strana priče. "Dodatno je da se stanište mijenja zbog napuštanja poljoprivredne proizvodnje i zarastanja poljoprivrednih površina, stanište se mijenja i postaje pogodno za čaglja. Kada se ovo dvoje zbroji, imamo situaciju da su posvuda, čak dolaze noću blizu ili u naselja i to postaje sve veći problem”, navodi.

Vuk vs. korovske vrste

Tzv. korovske vrste (u koje spadaju čagljevi, lisice, ili primjerice kojoti u Sjevernoj Americi) probujaju kada nema kontrolora odozgo - vršnog predatora kao što je vuk. Vuk potiskuje srednje velike predatore koji su u hranidbenoj piramidi ispod njega i tako ih drži pod kontrolom.

Predavanje 'Vuk – mjesto i uloga u prirodi (s primjerima iz vlastitih istraživanja)' održano je sredinom studenoga 2025. u Centru za posjetitelje Poklon u Parku prirode Učka.

Mogu li u raspravi o vukovima i križancima stvari biti crno-bijele?

Tijekom predavanja prof. Kusak je prikazao pregled uloge vuka u različitim ekosustavima te njegov utjecaj na stabilnost prirodnih zajednica. Kroz životne priče jedinki koje je telemetrijski pratio, prisutnima je približio godišnji ciklus života čopora, njihove navike, izazove i važnost očuvanja populacija velikih zvijeri.

Inače, prof. dr. sc. Josip Kusak redoviti je profesor na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, gostujući znanstvenik na Sveučilištu Koç u Istanbulu te izvanredni profesor na Sveučilištu Utah. Autor je više od 280 znanstvenih radova i sudionik niza međunarodnih projekata.

Ključna vrsta i krajobraz straha

"Postoji jedna teoretska pozadina: ne samo da se prisutnost vršnog predatora može osjetiti na populaciju plijena numerički, već se može osjetiti i funkcionalno, i to je taj koncept ključne vrste u ekosustavu”, rekao je.

Prisutnima je to slikovito prikazao opisujući značaj zaglavnog kamena (engl. keystone) u graditeljstvu. "Kada se rade lukovi, kamenje se slaže na drvenu konstrukciju, a zadnji se stavi zaglavni kamen. Potom se drvena konstrukcija miče i luk stabilno stoji u zraku bez vezivnog sredstva”, kazao je, dodajući da su tako znanstvenici davno prepoznali kako i u ekosustavima postoji barem jedna ključna vrsta o kojoj ovisi stabilnost ekosustava. Za neke sustave se pokazalo da je to vuk.

"Kako vuk kao ključna vrsta djeluje na ekosustav? Preko krajobraza straha. Ako je prisutan, srednje velike zvijeri su u strahu i ne ponašaju se tako slobodno kako bi se ponašale da nema vuka”, pojasnio je.

Slučaj Nacionalnog parka Yellowstone

Opisao je utjecaj ove vrste na ekosustav u Nacionalnom parku Yellowstone gdje se pokazalo da su zbog vukova čak i rijeke mijenjale svoje vodotokove. Naime, 1995. godine je u Yellowstone - gdje ihnije bilo više od 70 godina - vraćeno 14 jedinki. Jeleni su se u tom dugom razdoblju nekontrolirano množili i uništili goleme površine mladih stabala. No, nitko nije očekivao da će povratak malog čopora preokrenuti cijeli ekosustav.

Vukovi nisu uklonili jelene, ali su im promijenili navike. Počeli su izbjegavati područja kojima vukovi stalno prolaze te se na tim prostorima biljni svijet brzo oporavio. Broj mladih stabala narastao je u šest godina pet puta (podaci potječu iz dugoročnih terenskih istraživanja Službe za nacionalne parkove i Sveučilišta u Montani).

Rast drveća omogućio je povratak dabrova koji su gradili brane i stvarali bare, što je dovelo do povećanja broja vodenih vrsta. Smanjena prisutnost kojota povećala je broj zečeva i miševa, to je privuklo lisice, jastrebove i jazavce, a medvjedi su dolazili po ostatke vučjeg plijena.

Najveće iznenađenje bile su promjene u riječnim tokovima. Riječne obale postale su stabilnije, smanjila se erozija, više drveća i trave učvrstilo je obale i usmjerilo tok rijeka. Te promjene su vidljive na satelitskim snimkama iz razdoblja 1995.-2020. godine. Ubacivanje 14 vukova u Yellowstone pokrenulo je obnovu cijelog parka i pokazalo kako jedna vrsta vraća ravnotežu kada joj se vrati prostor.

I da se još kratko vratimo čaglju - na predavanju se čulo kako je ova vrsta pronađena i u Estoniji, da se širi čak i tamo gdje ima vuka, a gustoća im je na nekim prostorima i pet puta veća nego kod vuka. Prisutni su od prof. Kusaka doznali i kako većina vukova ne preživi dvije godine. Naime, najveći broj ih strada u vrijeme kada tražeći vlastiti prostor napuste čopor, dok samo rijetki dožive punu starost (10-12 godina).