Vodu pijemo - mlijeko prolijevamo?

Jučer sam u jednom trgovačkom centru u Osijeku, kupujući namirnice mobitelom zabilježio dvije fotografije koje opisuju samo dio ludila današnjeg tržišta.

Cijena jedne litre Vindijinog mlijeka na akciji košta 4,89kn dok nekoliko metara dalje u hladnjaku jedna litra negazirane vode Jana stoji 5,19kn?! Vrijeme je da preispitamo svoje, društvene i tržišne prioritete.

Odgovornost više nije na društvu nego na tržištu?

Ova dva broja otvaraju stotine pitanja. Gospodarska, politička, sociološka pa i ona kulturna. Kakvo smo društvo postali kada tražimo da netko bude zadovoljan sa teškim načinom života i pri tome dobije mrvice ili ništa? Koja je razumska barijera kada branimo ovu temu cijene pitanjem tržišta? Može li se baš sve opravdati tržištem?

Što reći ljudima koji proizvode mlijeko? Želimo li imati mliječnu industriju uopće? Da jedemo više sira i pijemo više mlijeka? Kako je proizvodnja hrane pala na najniže grane u sustavu vrijednosti jednog društva?

Dok ovih dana svjedočimo ponovnom padu otkupne cijene mlijeka, vrši se dodatni pritisak na opstanak subjekata koji se bave ovom vrstom proizvodnje pa i na mliječnu industriju koja djelomično amortizira situaciju između farmera i kupca.

Kako je moguće da je toliki pritisak na cijeni mlijeka?

Ako se gledaju ove dvije cijene i što stoji iza njih, apusrd postaje još većim.

Želiš proizvoditi vodu? Izbušiš bunar, postaviš pumpu, punionicu i puniš vodu u boce. Napunjene boce dostavljaš u trgovačke lance koji su zadnji korak do potrošača.

Želiš proizvoditi mlijeko? Trebaš zemlju koja će biti osnova prehrane krave i proizvodnje mlijeka. Trebaš nekakav objekat u kojemu će ta životinja boraviti. Na koncu trebaš kupiti i samu kravu. Treba nešto i mehanizacije da se ta zemlja i štala drže u funkciji. Treba životinju hraniti i skbriti o njenim potrebama. Pa treba i mlijeko pomusti. Tu nastupa lokalna tvornica, koja po mlijeko dolazi, prerađuje ga u nekoliko proizvoda i svježe mijeko sa početka priče dolazi na policu.

Treba li se ostaviti te proizvodnje i tražiti plan B?

Ova situacija je održiva jedino iz perspektive kupca, dok industrija i farmer idu prema dolje. Doduše, za razliku od farmera, mliječna industrija ima nešto amortizacijskog prostora u prerađevinama, ali ni to ne rješava problem na dugi rok.

Dodatno komplicira situaciju činjenica da ovo danas nije problem hrvatskog mljekara, nego europskog jer smo već neko vrijeme potpuno otvoreno tržište. Europa mora reći koliko stvarno želi svoje mlijeko i stati dugoročno iza svog proizvođača, jer na stranu matematika, ovdje je riječ o sudbinama milijuna Europljana.

Pitanje je logike i pravde, a tek onda tržišta i cijena!