Što možemo naučiti od Austrije i može li taj model biti osnova za uspješnu buduću strategiju poljoprivrednog razvoja Hrvatske?
Prosječnom turistu, mjesto Rothenthurn u austrijskoj pokrajini Koruškoj, iako se nalazi u blizini poznatih skijališta i jezera, nije poznato. No zato za njega dobro zna većina tamošnjih poljoprivrednika. U njemu se naime, nalazi farma krava obitelji Egarter – Olsacher, jedna od najmodernijih u tom dijelu Austrije.
Vlasnici su joj 34-godišnja gospođa Ines, majka dvoje djece i njezin suprug Anton. Nas je, pak, odmah na početku posjeta, ugodno iznenadila činjenica je da su do prije nekoliko godina, gotovo četiri desetljeća, farmu vodili Inesini roditelji, otac Austrijanac kojeg nismo zatekli kod kuće te majka Julijana, Hrvatica podrijetlom iz Međimurja!
Gospođa Julijana, naravno, nije zaboravila svoj materinji jezik, pa su naše prevoditeljice Claudia i Katarina, mogle u miru pijuckati sok, dok nas je donedavna vlasnica Julijana, povela u obilazak ove nove i moderne farme.
I upravo u vrijeme kad smo se vjenčali, suprug je od svojih roditelja preuzeo brigu o farmi krava. A s njim, naravno i ja. Bilo nam je jasno da ćemo imati puno posla, ali od toga nisam bježala, uostalom i moji u Hrvatskoj su bili poljoprivrednici. Farma je i tada u ovome kraju bila na glasu kao jedna od boljih, no, naravno da prije nekoliko desetljeća nije bilo ovoliko različitih strojeva i da smo puno toga radili ručno.
Strojevi
Jedno smo vrijeme čak, osim farme imali i gostionu. Radili smo non – stop, nismo razmišljali je li nedjelja ili kakav praznik, već nam je posao više od tri desetljeća bio sve. Imamo dvije kćeri. Jedna se ne bavi poljoprivredom, no Ines i nezin tadašnji dečko, a sada suprug, završili su poljoprivrednu školu i kako nam je i prije pomagala u poslu, zaključili smo prije nekoliko godina, da je vrijeme da brigu o farmi prepustimo njoj i njezinom suprugu. No tad nam se dogodilo nešto o čemu nismo razmišljali niti u najcrnjim snovima.
Zbog kvara na električnim instalacijama, cijela farma nam je u srpnju 2011. godine izgorjela. Do temelja! Srećom, požar smo odmah primijetili tako da smo svi odjurili u staju, odvezivali i puštali životinje da mogu pobjeći van. Bilo je tad unutra 80 grla, pa smo, u toj strašnoj nesreći, jedino uspjeli spasiti sve njih. Farma je bila osigurana i dobili smo odštetu, no taj šok koji smo doživjeli, gledajući kako su se desetljeća našega rada u tako kratkom vremenu pretvorila u prah i pepeo, samo je ubrzao našu odluku, da vođenje gospodarstva prepustimo kćerki. Mada, nažalost, morala je početi od početka, podići kredit i krenuti s gradnjom nove staje" – priča nam gospođa Julijana, a izraz njezina lica najbolje oslikava kakvu bol proživljava i od samog prisjećanja na taj strašan događaj.
No vraćamo se u sadašnjost i pitamo gdje je vlasnica Ines. Julijana odgovara da je u štali gore na kranu, jer taj dio posla svakoga dana obavlja jedino ona. Nije nam baš bilo najjasnije o kakvom se poslu radi dok nismo ušli unutra i vidjeli "kran" u akciji.
Zapravo, takav stroj vidjeli smo prvi puta u životu. Neki ga nazivaju i robotom za sijeno. I baš radi njega, ovu farmu posjećuju i drugi poljoprivrednici, kako bi uživo vidjeli robota koji za manje od 20 minuta može nahraniti i stotinjak grla. Ispod samog krovišta staje nalaze se tračnice po kojima se stroj kreće i spušta bale sijena životinjama duž cijele staje. A u kabini, na gotovo osam metara visine, sjedi Ines i upravlja njime.
I pomoću njega, trebalo joj je tek nešto više od 10 minuta da nahrani 80-ak grla koliko ih se trenutačno nalazi u staji. Nakon završetka posla, stroj ostaje parkiran na posebno izgrađenom mjestu gore u staji, a Ines se stepenicama spušta do nas. Zaključujemo da bi malo tko pomislio, kad bi ovu simpatičnu mladu ženu plave kose i s piercingom u nosu, vidio npr. u trgovini, ikad pomislio da se radi o vlasnici jedne od najmodernijih farmi u Koruškoj u kojoj i sama provodi većinu dana i obavlja poslove, poput ovoga na kranu. Ines ga više ni ne doživljava kao nešto posebno, iako joj, priznaje, u početku baš nije bilo svejedno.
"Ispočetka je na njemu radio suprug, no jednom mi je rekao da za dva dana odlazi na tečaj ronjenja i da ću ga morati mijenjati na kranu. Rekla sam da nisam sigurna hoću li znati njime upravljati, no on je bio uvjeren da hoću.
Pokazao mi je osnovno, nekoliko puta sam nahranila krave zajedno s njim, a dalje sama. Istina, trebalo mi je izvjesno vrijeme da se naviknem na posao na osam metara visine, ali, sad, evo, to radim bez problema.
Budući da sam preuzela vođenje farme koja, nakon požara zapravo nije niti postojala, u dogovoru sa suprugom, odlučila sam da ću u novu ugraditi sve ono najbolje, što je tehnologija nudila u tom trenutku. Jer, znala sam, koliko posla ima s tolikim brojem grla, ako se sve radi ručno", priča nam Ines.
Nova staja ima kapacitet 120 grla. Kao što propisi nalažu, ima posebne odjele za krave koje su pred teljenjem, pa prostor u kojem na svijet donose mlade, onaj u kojem borave mali telići, kao i prostor za bolesne životinje.
bez onih klasičnih alatki
Duž cijele farme su različiti senzori, sve je pod video nadzorom, pa vlasnici situaciju u staji u svako doba dana ili noći mogu provjeriti s ekrana u kući. U staji je trenutno 85 grla, uključujući krave, telad i bikove. Trenutačno se mlijeko uzima od 24 krave koje dnevno proizvedu 550 litara.
Tridesetak grla je vani, na planinskom pašnjaku i ostat će tamo dok ne padne snijeg. Unatoč tome što je ovoga tjedna stalno padala kiša i dnevna temperatura se kretala oko 5 stupnjeva, a noću se spuštala i blizu nule, krave se na pašnjacima u planinama, kažu nam, ne razbole.
"Naše životinje hranimo isključivo sa sijenom s alpskih pašnjaka, jer je jako zdravo i bez mirisa. Pokošenu travu dovozimo u našu sušionu u kojoj pomoću suhoga zraka koji struji od dolje i od gore, nastaje to jako kvalitetno sijeno. Osim njega, životinjama dajemo još samo minerale u zrnu. Mlijeko svakoga dana sami odvozimo u najveću korušku mljekaru i za litru dobivamo 0,38 centi. (Usporedbe radi, za litru takvoga mlijeka te iste mljekare, u trgovini treba izdvojiti 1,19 eura, op. a.). Nismo nezadovoljni, no prije je cijena bila viša. Zapravo, ako proizvodiš više mlijeka, cijena je veća, ako predaješ manje količine, smanjuje se, bez obzira što je kvaliteta ista. Mlijeko od krava koje se hrane samo sijenom je puno kvalitetnije i cjenjenije.
U dolini imamo 27 hektara pašnjaka, a na planinama 270 hektara. Nije sve u našem vlasništvu, dio pašnjaka smo zakupili. U razdoblju od 15. lipnja do 16. rujna gotovo sve krave držimo na planini i imamo ljude koji ih čuvaju. EU nam daje poticaje za njih, o cijeni ne bih govorila, jer na nju utječe više faktora. Sve krave su pasmine Holstein Friesian i Fleckvieh. Radimo puno i za sada možemo bez problema otplaćivati kredit i živjeti od farme. Vremenom imamo u planu, povećati broj grla, kako bi staja bila puna, no ne žurimo se. Također držimo i pet svinja, isključivo za naše potrebe i nekoliko konja za rekreativno jahanje", ističe Ines Egarter - Olsacher.
Na naše pitanje kolika je u Austriji trenutna cijena kukuruza, odgovara nam da ne zna, jer se kukuruzom uopće ne bavi. U Koruškoj ne raste, krave njime ne hrani, a za hranidbu svinja kupuju gotovu mješavinu, sastojak koje je, između ostalih i kukuruz. Inače, farma ove veličine i u Austriji je među velikima. Najviše je onih koje imaju između 30 i 50 grla. Uglavnom se nalaze na većim visinama, u malim selima, raštrkanim po Alpama. Do njih ćemo sutra, pa pričekajte drugi dio naše reportaže iz Austrije.
Fotoprilog
Tagovi
Autorica
Udruga OPG-a Hrvatske Život
prije 10 godina
Čestitram na tekstu kojeg jednostavno osjetim jer sam osobno Austriju (austrijsku poljoprivredu, seljake, stručnjake, organizaciju, red, dijalog, zadovoljene i nezadovoljene, mir....) doživio upravo u duhu koji se može osjetiti iz teksta.Konačno, ne manje od 15-tak autobusa seljaka, stručnjaka i političara iz Hrvatske sam vodio ondje ne bi li naučili i prihvatili barem mali dio ondašnjeg života i rada.U vjeri da ćemo to dokučiti i učiniti. Austrija i njezina poljoprivreda su u mnogočemu primjer. Zahvaljujem se, osim autorici teksta, i svima onima koji su nam omogućili, u vremenu koje je prošlo, da osobno doživimo toplinu austrjskih sela, krajolika...ljudi. A toplinu koju sam spomenuo u najvećoj mjeri upotpunjuje raznolikost života na austrijskom selu. Raznolikost proizvodnje i popunjenost prostora ljudima koji se brinu o svom krajoliku, a onda i jedni o drugima. Naravno, svugdje ima problema, ali ako ih okružimo pozitivnim i pragmatičnim životom tada s njima lakše živi. Sve je tako jednostavno kada je čovjek na prvom mejstu, a onda priroda i životinje s njim u harmoniji...kada grad (javnost) razumije selo i obratno. Kada je blizu optimalnog.Samo im to nije došlo preko noći....Krenuo sam u priču (svoju), a to mi nije cilj, niti je ovo mjesto za nju jer je povod tekst kojem jedva čekam nastavak.Uživam!