Uzgojem domaćih kokoši, pataka i gusaka do unosnog posla

Rad u pekari zamijenio je poslom u vlastitoj valionici. Struka i dječačka ljubav prema domaćim kokošima, patkama i guskama nisu išli zajedno te je u jednom trenutku života morao odlučiti što i kako dalje i, kako se danas čini, izgleda da je učinio pravu stvar.

- Odmalena me zanimala živina i počeo sam joj posvećivati sve više pažnje. Godine 1999. učlanio sam se u udrugu Međimurska lastavica u Donjoj Dubravi. Ni to mi nije bilo dosta jer sam htio vlastite životinje, pa sam kupio prvi inkubator za 100 jaja. Onako, ih hobija, sebe radi. Uskoro sam počeo prodavati piliće, pa se javila potreba za više. Mali inkubator sam prodao, pa kupio veći - za 300 jaja, koji je zamijenio onaj s 1.000. E, kad je došao taj puno veći, javio se međimurski jal, pa sam valionicu morao registrirati i - eto me danas na novom, modernom inkubatoru, kapaciteta 12.600 jaja - mladi Danijel Friščić iz Donje Dubrave u nekoliko je rečenica sabrao svoj put od mladenačkog hobija do unosnog posla. Naime, Danijel svake srijede, naročito sada, u ovo doba, na tržište izbacuje oko 4 tisuće malih pilića, pataka i pura.

- Ne znam je li tome razlog ova kriza, nepovjerenje u trgovačke lance ili nešto treće. Samo znam da me ljudi svakodnevno zovu, raspituju se i htjeli bi imati piliće iz vlastitog uzgoja. Među zainteresiranima ima i onih koji nikad dosad nisu hranili ni uzgajali živad.

U prvo vrijeme, ispričao je, valionicu je punio jajima iz vlastitog matičnog jata domaćih kokoši, no, s vremenom mu se to pokazalo neisplativim, tako da danas jaja kupuje od provjerenih uzgajivača, i to isključivo s veterinarskom potvrdom o njihovoj ispravnosti. Iz njegove valionice, uz standardne bijele piliće za tov, sve više izlaze pilići kokoši hrvatice te međimurke.

- Što se pataka tiče, njihova jaja ne kupujem jer i dalje imam vlastito matično jato. Treutno je to 40 pataka, i to one domaće, starinske pasmine koje slobodno šeću po dvorištu. Iako raste isto i dosiže istu kilažu, za razliku od čeri-veli, domaća patka ima puno manje masnoće.

No, u njegovom dvorištu, uz domaće patke i kokoši, šeću i autohtone, dravske guske. I dok jaja kokoši i pataka stavlja u inkubator, guske pušta da se same vale jer, kako kaže, za njima nije takva potražnja. A u uzgoj gusaka i te kako se dobro razumije budući da je danas voditelj Sekcije za uzgoj dravske guske unutar udruge Međimurska lastavica.

- Veseli me što mogu živjeti od posla koji volim. Trenutno mi pomažu mama i baka i ne trebam zaposlenika. Budućnost me ne brine. Iako ima sve više valionica, a samim time i konkurencija je veća, ipak se za sve nađe mjesta pod suncem. Svoje piliće prodajem doma, po placevima, a dio putuje i u Podravinu te Zagorje. Ne bojim se ni otvaranja tržišta, ni EU jer imam sve potrebne papire i sve sam radio sam, bez kredita, po standardima.

Po standardima koje zahtijeva EU zbrinjava i valionički otpad. Pakira ga u plastične vreće koje mu jednom tjedno odvozi ovlašteni prijevoznik u kafileriju u Sesvetski Kraljevac.

Iako uživa u cijelom postupku valjenja koji traje 21 dan, i to u kompjutorski upravljanom predvalioniku i valioniku, ipak mu je najveća radost kada izvuče pune “lodle” malih pilića, pataka i pura. Da i pokuša, ne može pronaći dvije iste živine, izdvojiti najljepši komad. Prava mu je muka izdvojiti nekoliko njih za nadopunu matičnog jata jer, kako kaže - svi su lijepi, jedan ljepši od drugoga.

Autor: Vlasta Vugrinec Foto: RGBStock.com