Previše je uloženo, a svinje to ne mogu vratiti!

Stanje u hrvatskom svinjogojstvu nikad nije bilo teže. Tijekom posljednjih 15-ak godina broj rasplodnih krmača smanjen je s 400 tisuća na oko 90 tisuća komada. Danas proizvodimo tek 35% domaćih potreba za svinjskim mesom.

Da nije lako, potvrđuje i Zdenko Maglajić iz Podgorja, koji ima prostorne mogućnosti uzgoja 1200 svinja.

"Svinjogojstvom se bavim gotovo 30 godina i pamtim bolja vremena nego što su danas kada se nemam čime hvaliti. Imam dvije farme od kojih je jedna novija i u njima je trenutačno 700 komada svinja za produženi prirast. Tovimo ih do 200 kilograma".

Osiguran plasman, no ne i budućnost

Maglajić priznaje kako ima osiguran plasman na područje Dalmacije, no da su otkupne cijene preniske. "Da nemam svinje koje teže između 150 i 200 kilograma i da sam ne pravim hranu, uzgoj bi bio nemoguća misija. Sve ove farme kod nas u selu su prazne. Ne vidim budućnost ove poljoprivredne grane ako se nešto ne promijeni".

Prema riječima doc. dr. sc. Vladimira Margete s Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku, zbog loših politika, navika, poljoprivrednih praksi i stočarske kulture, pretvorili smo se iz tradicionalne svinjogojske zemlje u najvećeg uvoznika svinjskog mesa na području Europske unije.

Pogrešne strateške odluke

"Prije dvadesetak godina donijeli smo strateške odluke koje su bile potpuno pogrešne. Na razini nositelja agrarne politike prihvatili smo dva operativna programa koji su imali za cilj isključivo povećanje broja svinja, a nije se vodilo računa o tome što dalje kada se one proizvedu".

Naš sugovornik dodaje kako je najveći problem što nisu izgrađene klaonice i prerađivački pogoni. Kao rezultat poremećaja na tržištu, ali i embarga na izvoz u Rusiju, pojavio se višak mesa i pad cijena.

Proizvodimo tek 35% domaćih potreba za svinjskim mesom!

Višak mesa i pad cijena

"Budućnost hrvatskog svinjogojstva nikako ne može biti u proizvodnji živih svinja. Nažalost i danas neki govore da je to samo tako, da trebamo graditi nove farme te kupovati suvremenu genetiku i opremu, no svinjogojstvo je preinvestirano za nekih 50%. Dakle, previše je uloženo, a svinje to jednostavno ne mogu vratiti kroz ovaj način proizvodnje".

Prerada sirovine je ključ

Margeta zaključuje da je budućnost proizvodnje u preradi sirovine po kojoj je Hrvatska uvijek bila poznata. Priliku vidi u vrijednim proizvodima poput istarskog i dalmatinskog pršuta te slavonskog kulena, ali i novim organizacijskim strukturama.

"Cjelokupna hrvatska poljoprivreda u tome zaostaje. Naime, u razvijenim zemljama Europske unije koje imaju uzorno svinjogojstvo sve djeluje na razini udruživanja i proizvođačkih organizacija. Konkretno, kod nas u svinjogojstvu to bi značilo da se udruži 10, 15, 20 ili 30 uzgajivača koji bi bili vlasnici jedne klaonice i dvije ili tri prerade, a kao rezultat cijele proizvodnje izašao bi jedan završni proizvod".