Ostao bez oranice, a ima oko 800 grla domaćih životinja koje mora hraniti

Muku muče s poljoprivrednim zemljištem i stočari iz Slavonskog Kobaša, mjesta u Brodsko-posavskoj županiji.

Prema riječima Antuna Sekulića, u ovom selu ostalo je stočara toliko da ih se može prebrojati na dvije ruke, od kojih se samo dvojica bave mljekarstvom. Ostali su zbog problema u tom sektoru prešli na sustav krava-tele. 

"Nekada u Kobašu nije bilo kuće, a da nije imala barem jednu kravu“, ističe u razgovoru za Slavonskobrodsku televiziju naglašavajući kako stočarstva nema bez ratarstva. 

Ostao bez oranice

Problem vidi u zemljištu, odnosno našoj agrarnoj politici zbog koje sve više stočara ostaju bez zemlje. 

Također, muči ga i nepravda. Nerijetko, objašnjava, zemlja ide u ruke proizvođačima koji ne zadovoljavaju ni približno kriterij broja uvjetnih grla po hektaru pašnjaka. Dok oni poput njega, koji uzgaja oko 250 grla goveda, 500-njak ovaca i 50-tak konja lipicanaca, ostaju bez nje. 

"Sada je prošao natječaj. Ja i još jedan kolega ostali smo bez 'buse' zemlje, odnosno bez one table koju smo imali. Ako iduće godine ne dobijem natječaj, morat ću sve rasprodati. Pašnjaka imam, ali oranica ne“, razočarano kaže Sekulić u čijoj je obitelj poljoprivreda generacijama glavni izvor prihoda. 

Ove godine, stočarima u prilog ne ide ni cijena hrane, posebno kukuruza. Antun kaže kako je imao sreće što ga je kupio jesenas kada je bio oko 65 kune po kilogramu.

"Da nisam tada kupio i da moram sada ja ne znam što bi. A kako ću tek na jesen kada se sve potroši“, pita se sugovornik dodajući kako ne zna ni sam kome se obratiti za pomoć. 

Mladih ima, ali dižu ruke od poljoprivrede

Trenutno, tvrdi, nema niti jedne stope, a ne hektara oranice gdje bi mogao proizvoditi hranu. Dnevno za hranidbu troši prikolicu silaže koju pravi ili od kompleta stabljike i klipa ili silira zrno. 

"Preko zime trebaju nam vagoni hrane“, naglašava dodajući kako je prošle godine kupio jedno deset vagona kukuruza i 15 sijena jer mu je oko tisuću bala nezgodom izgorjelo. 

"Kod stočara nema ni svetka ni petka, ni Božića ni Uskrsa. Moj radni dan je 24 sata jer ja sam na raspolaganju svojoj stoci. U krevetu čujem ako u štali ima nekoga, kako konj vrišti ili krava bleči. Odmah znam je li se što dogodilo. Spavam ko zec“, napominje.

U ovom mjestu, navodi, ima mladih ljudi, no kada vide kakva je situacija s poljoprivredom od nje dižu ruke. "Ako nećemo mi na selu proizvoditi, tko će onda“, zaključuje Antun.

O problemima stočara sa zemljištem možete pogledati i u videu: