Nikolina Anić: Nama može faliti, kravama ne smije

Od mliječnog govedarstva ne odustaje obitelj Anić. Njihov OPG nalazi se u mjestu Krasno, na 700 metara nadmorske visine. Na gospodarstvu trenutno imaju 20 muznih krava, a ukupno 30 grla, uključujući junad i telad.

"Uzgoj je vrlo nezahvalan posao danas u Hrvatskoj, jer imati muznu kravu – to je već rijetkost“, ističe za Lika Club Nikolina Anić, koja je nositeljica OPG-a od 2018. godine. Muzne krave zadržali su zbog vlastite mini sirane, koju su registrirali 2009. godine i u kojoj prerađuju isključivo svoje mlijeko. Te su godine, kroz mjeru iz Programa ruralnog razvoja, uredili i opremili prostor za preradu. Na pokretanje sirane potaknula ih je vrlo niska otkupna cijena mlijeka kao sirovine.

"Cijena je bila, kao i danas, na vrlo niskim granama. Proizvodnja samog mlijeka je danas praktički uzaludan trud. Ili trebaš imati jako puno sirovine, jako puno krava i jako puno rada da bi se možda isplatilo. I imati jako dobrog otkupljivača isto. A danas su takvi rijetki…“

Od polja do stola

Obitelj proizvodi tri vrste sira: škripavac, koji je njihov najpoznatiji i najtraženiji proizvod, karakterističan za Liku, zatim tvrdi kravlji sir u kori, tipa trapista te skutu.

“Mi radimo sir od nepasteriziranog mlijeka. Tu kao prvo morate imati jako kvalitetnu sirovinu. Ja krenem siriti oko podne, 100-200 litara mlijeka. Znači, radite smjenu 8 sati. Nema tu ni žurbe, morate raditi taj posao polako, kako zahtijeva struka i proizvodnja“, objašnjava Nikolina.

Na dnevnoj razini prerade, količina ovisi o izmuzenom mlijeku, ali uglavnom prerađuju oko 200 litara dnevno.

"Od 200 litara vi dobijete nekih 15 koluta polutvrdog sira, od kilu i 40 do kilu i pol. Škripavca dobijete malo više jer je to ipak sir za koji treba malo manje mlijeka, nekih 10 litara za kilu sira.“

Anići sami kontroliraju cijeli proces proizvodnje, od polja do stola. Budući da proizvode tradicionalni sir od sirovog mlijeka, bez pasterizacije i bez dodanih kultura, higijena i zdravlje stoke od presudne su važnosti.

"Prvenstveno moraš imati zdravu životinju, ispravno, uredno, čisto mlijeko i na kraju dobar proizvod. Odgovaram si za sve svoje. Ako negdje pogriješiš, ti nemaš više dobar proizvod i nećeš prodavati“, kaže.

Objekt je registriran i podliježe pravilima HACCP sustava, sanitarne kontrole i inspekcijskih propisa. Prostor je podijeljen na pretprostore i odvojene cjeline za prijem mlijeka, proizvodnju, pakiranje i prodaju. Budući da proizvode i tvrdi sir, imaju i posebnu prostoriju za zrenje.

"Morate imati sve od inoksa, bar su nas tako 2009. tražili – sirarski kotao, sudoper i radni stol. Inoks je najlakše održavati jer je sirutka vrlo agresivan nusproizvod i druge materijale izgrize.“

Prodaja na kućnom pragu

Obitelj je nekada sudjelovala na sajmovima poput Jeseni u Lici te prodavala svoje proizvode na tržnici u Crikvenici. No, s vremenom se potražnja na kućnom pragu povećala, pa za dodatne prodajne kanale više nije bilo potrebe.

Već šest do sedam godina proizvode prodaju isključivo izravno kupcima na kućnom pragu. Ne prihvaćaju ni velike narudžbe za tvrtke, unatoč čestim upitima iz cijele Hrvatske, jer se takve narudžbe odnose isključivo na sezonu.

"Ja ću dati vama sezonski 100, 200, 500 sireva… Ali, kad prođe sezona, nemam više prodaje. A ljude sam odbila i kome ću onda prodavati sir kad nije sezona? Stvarno ljudi sad puno to traže, ali – ne, hvala. Jer moram prodavati sir cijelu godinu.“

Gospodarstvo se nalazi u srcu Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, uz planinarsku stazu prema Zavižanu. Zahvaljujući toj atraktivnoj lokaciji, promet turista i izletnika je značajan.

"Za razliku od nekih drugih dijelova Like, mi smo u relativno dobrom položaju zbog vjerskog turizma i izletnika. Zato si možemo priuštiti prodaju na kućnom pragu, jer stvarno puno ljudi dođe.“

Sve radimo sami

Na gospodarstvu je angažirana cijela obitelj – Nikolina, njezin suprug i sin koji je stalno prisutan, dok drugi sin uskače kada završi sa svojim poslom, a kći pomaže kada dođe sa studija iz Zagreba.

"Sve radimo sami. Ja radim sir, muzemo krave zajedno. Sin sa svim strojevima to jako dobro kontrolira. Kad treba, uskačem i ja, vozim traktor. Gdje što treba, kad što treba, onda se uskače.“

Puno sredstava su uložili u mehanizaciju i imaju svoje strojeve, a 2018. godine iskoristili su i mjeru iz EU fondova namijenjenu mladim poljoprivrednicima.

"Tu smo digli 50.000 eura, kupili novi traktor s utovarivačem i prikolicu za stajnjak. I to je to. Sve smo drugo sami, svojim vlastitim novcem. Nikad nismo uzimali kredit – koliko imamo, toliko uložimo."

Nama može faliti, njima ne smije

Trenutačno obrađuju 25 do 26 hektara zemlje, što je dovoljno za njihove potrebe u proizvodnji sijena.

"Žitarice ne, jer od sve silne divljači i vremenskih uvjeta više ne uspiješ ništa ni sačuvati. Više ne znaš što bi posadio ni što bi posijao, a da ti se isplati i da ti uopće uspije. Tako da žitarice smo osuđeni kupovati.“

Krasno ima dovoljno livade i pašnjaka za pripremu sijena, a zahvaljujući malom broju poljoprivrednika u mjestu, uspijevaju osigurati dovoljno za svoju stoku.

"Nema nas puno, pa se uspije. Ljudi vam jednostavno dođu, potežu te za rukav – daj pokosi moje da mi ne ostaje. Tako da, što se sijena tiče, pripremimo za sebe dovoljno.“

Veliki izazov ipak predstavlja voda. Krasno nema prirodne izvore vode, a suše i visoke temperature dodatno pogoršavaju stanje.

"Znači, osim vodovoda, u kojem evo, i prije par dana nije bilo vode, imamo jedino te šterne što su ljudi radili i kišnicu. I to vam je sva voda koju mi imamo. Malo jest problem, pogotovo kada imaš toliko životinja. Životinje moraju piti, ali nekako se snalazimo.“

U ekstremnim situacijama rješenje dolazi iz Senja, pod čiju nadležnost spada Krasno. Tada vatrogasci dovoze cisterne vode. "Kada su baš ekstremne suše, onda – svaka čast – za poljoprivrednike daju vodu po nižim cijenama ili čak besplatno kad je za životinje. Snalazimo se, malo uz pomoć lokalne zajednice, malo sami financiramo.“

Josip Latki: Bolje raditi na svom gospodarstvu nego ići negdje za minimalac

Suša i vrućina utječe i na proizvodnju mlijeka.

"Morate krave jako dobro paziti da se ne bi razvijale bolesti vimena ili nešto. Ali zasad to kod nas dobro funkcionira. Morate držati životinje u čistome, mora biti dobra sirovina, moraju jesti i piti. Nama može faliti, njima ne smije faliti. To je činjenica. Jer mi od njih živimo, one od nas ne žive."

Treba se javljati na natječaje

Nikolina Anić ističe važnost aktivnog praćenja natječaja: "Naša županija dovoljno ulaže u poljoprivredu, tako i naš grad isto. Država, kao država – daje. I europski fondovi su tu isto, pa tko voli, nek izvoli. Uvjeta ima i tko želi, može, to je najmanji problem.“

Pritom odbacuje zablude da se tim sredstvima može slobodno raspolagati bez odgovornosti. "Nije to ono kao što netko misli: aha, vidi ga, kupit će auto kad dobije novce iz EU fondova – nećeš. Nego ćeš kupiti ono što si naveo u planu i programu.“

Nema tko pisati kod mene, nego treba raditi

Iako OPG Anić proizvodi tradicionalne i cijenjene sireve, trenutačno ne koriste nikakve službene oznake prepoznatljivosti poput oznaka kvalitete ili zemljopisnog podrijetla. Razlog za to, kaže Nikolina, jest u papirologiji i administrativnim opterećenjima.

"Sve je to super, divno, krasno dok vas ne krenu hvatati: pa mi moraš poslati koliko si sada prodao, koju količinu, pa pošalji ovo, pošalji ono. A čovječe, pa ne bih nego sjedila i pisala. Imam dovoljno ovoga što moram voditi. Nema to tko pisati kod mene, nego treba raditi.“

Dodaje da znakovi kvalitete mogu donekle podići cijenu proizvoda, ali uglavnom samo na velikim sajmovima gdje dolazi velik broj ljudi i gdje se može postići cijena viša za nekoliko eura. No, u redovnoj prodaji na kućnom pragu, kaže, to ne igra presudnu ulogu.

"Ljudi će taj proizvod kupiti, imao on markicu ili ne. Tako da nam je to sporedno. A sve te oznake, na kraju krajeva, vi morate platiti. Nije ni to problem, ali papirologija je u principu najveći problem.“

Nikolina je svojedobno sudjelovala u radnoj skupini za uvođenje oznake zemljopisnog podrijetla za lički škripavac. Sustav nadzora i kontrola smatra prezahtjevnim za male proizvođače poput njezine obitelji.

"Što ćete vi kada vam nadzorno tijelo traži 3.000 eura za analize i nadzor, pa kad dođu na teren pa vas još tlače – zašto si taj sir podsirio na 37 stupnjeva, a ne na 35, jer u projektu piše 35? Ako je sir dobar, nemoj me sada pilit za 2-2 stupnja. Najveći problem je ta njihova krutost u svemu tome. Daje LAG i novce za analize i sve to skupa. Nisu problem ni novci, nego je problem ta papirologija – to te ubija.“

Uvozimo teletinu, junetinu i govedinu, a krave lutaju po poljima

Na pitanje koji su specifični problemi stočarstva u Lici u usporedbi s ostalim regijama Hrvatske, Nikolina kaže: "Je li gdje bolje – ne znam, ali mislim da je Lika bogomdana za stočarstvo i da bi se tu još moglo puno toga napraviti i da bi se tu dalo dosta toga možda i bolje.”

Dodaje da je problem i u nedostatku stvarne proizvodnje.

“Samo bi malo trebalo posložiti drugačije sve to skupa. Da od tog stočarstva ima neke proizvodnje, a ne da tipa imaš kravu samo da dobiješ novce iz poticaja, a da nemaš nikakve proizvodnje od toga. Da mi moramo uvoziti teletinu, junetinu, govedinu, a krave lutaju po Udbinskom, Krbavskom, Ličkom i Kosinjskom polju i da mi od toga nemamo apsolutno nikakve koristi. To je velika šteta jer imamo potencijala stvarno. Lika je ogromna, a još uvijek neiskorištena. Veliki je problem i taj uvoz – kad ti ne možeš prodati ništa svoje, kad te mesar ili nakupac ucjenjuje za nešto tvoje.”

Puno odricanja i uspjeli smo

Nikolina je srednju školu pohađala u Zagrebu, no grad ju nikada nije privlačio.

"Vjerujte mi, svaku kunu koju sam tada imala, a nisam ih imala puno, trošila sam na kartu da dođem kući. Grad mi se nikada nije sviđao, uvijek mi je selo bilo draže. Ne volim taj skučeni prostor i puno ljudi. Takav je i suprug – nama je ovo ovdje život. S autoputom za sat i pol ste u centru Zagreba, a na moru za 20 minuta. Kud ćeš bolje?“

Nakon svega, zadovoljna je onim što su postigli:

"Ako si odlučio ovo raditi, moraš biti svjestan da nemaš godišnjeg odmora, da nemaš slobodnog dana – barem mi trenutno. Ako se sinovi jednog dana ožene i njihove gospođe prihvate ovaj posao, kao što sam ga ja prihvatila, možda će oni nastaviti. Za sada rade s nama, a do kada će, ne znamo. Mi smo krenuli u to i, uz puno upornosti, odricanja i žrtvovanja – uspjeli smo.“

Što se tiče širenja proizvodnje, zasad nemaju takve planove: "Imamo uvjete, imamo prostora, ali trenutačno ne. Imamo dovoljno posla i s ovim.“