Nema opravdanosti u poljoprivredi ako se samo jedna generacija s njom bavi

Nasip Karašice kod Popovca u Baranji u ovim zadnjim danima proljeća održava najbolja mehanizacija - četveronožna. Večera i košenje u jednom prolasku.

Tu je dakako i pastir na biciklu, u društvu dva psa, prati stado ovaca.

Ide li posao? Pitam gazdu. “Pa evo, zadovoljimo naše kućne potrebe s ovim poslom. To je jedna tradicija koju je još moj tata radio. Sad i sin prihvaća to", smije se Baranjac Petar Ognjenović, četvrta generacija u istom poslu.

No, odmah dodaje da se OPG vodi na sina, Miću Ognjenovića, na kojeg je sve prepisao.

“Tu je sveukupno oko 300 komada, što je za reprodukciju, a jaganjaca jedno 80-ak, to se podmlađuje stado. Uglavnom brojimo između 280 i 300 što je u evidenciji prijavljeno, a veći broj ne možemo ni održavati na ovom terenu s obzirom da su to mali nasipi. Nisu to ogromne površine da bi čovjek mogao naveliko to raditi”, kazuje vremešni pastir preplanule puti.

Miješana, seoska ovca

A koje su to pasmine?

“Pa to je jedna miješana pasmina polumerino i virtemberg. Nešto križano onako, mi kažemo seoski - miješana je to ovca”, odgovara.

Ova godina je bila prilično kišna, to bi trebalo biti dobro za pašu?

“Bilo je u početku godine, ali evo sad, pogledajte kako izgledaju nasipi. Kao da je sve izgorjelo”, pokazuje već požutjelu travu benta.

“Dok se žetva ne obavi, ova životinja pati, jednostavno. Moramo joj dodavati kući hranu da bi ona bila u dobroj kondiciji. Tako da je sad ovaj period ljetni problematičan, srpanj i kolovoz dok malo ne zahladi. Ona voli niže temperature, ne ovako visoke. Ali prilagođavamo se nekako, malo u hlad, i tako”, objašnjava ovaj iskusan čoban.

Koliko mjeseci u godini imate uvjete za pašu, pitamo?

“Pa bude ona vani dosta dugo, skroz dok snijega ne bude. Često izlazimo van, a u zimskim periodima dohranjujemo. Vidite ono sjeno preko je moje, znači to dovozimo na pašnjak i dohranjujemo s našim kukuruzom, također ječmom, jer ne bi ona izdržala vani samo od paše”, detaljno će ovaj Baranjac.

Vidim da su friško ostrižene, kad to uspijete odraditi?

“Ne radimo mi, imamo ljude koji nam dolaze to godinama raditi. To je jedna uhodana ekipa koja se isključivo bavi šišanjem ovaca. I morate platiti znate, a problem je to što mi sad platimo šišanje tri i pol eura po glavi, po komadu, a za vunu sedam godina nitko nije ni pitao za cijenu”, sjetno će Ognjenović.

“Eno je tamo na hrpi, ne smijete je ni zapaliti, jer neugodno miriši, smrdi, jednostavno ta vuna stoji i čeka da se baci. Znači, ne možemo ekonomski iskoristiti tu vunu. Financijski nemamo od nje koristiti”, dodaje.

Prošla su zlatna vremena za vunu

A što ste prije s njom radili?

“Aaaa, prije kad je Koteks “zlatni” iz Osijeka bio u funkciji, ta vuna se prodavala kao zlato. Mi smo zarađivali. Bile su to kao u današnje vrijeme 2-3 tisuće eura, ali onda smo markama baratali. Lijep novac, znate”, priča mi moj sugovornik dok nam njegova dva psa prave društvo.

“Bila je to jedna zakrpa u kući, što se kaže, a toga nažalost sad više nema. I šta da radite? A ovca se mora ošišati”, opisuje.

Pravite li sir, kud ide jagnjad?

“Ne, mi držimo isključivo ovca - janje. A prodaju se janjići našim ljudima po Slavoniji i Baranji. Sve možemo raskrčmiti, koliko imamo. Otprilike 150 komada, što bude za tržište, to se da prodati”, pojašnjava i dodaje da nemaju tradiciju proizvodnje sira, pa time niti potrebno iskustvo.

A koja je cijena janjaca danas?

“Janjad trenutno prodajemo po 5 eura, žive vage. To je jedna zadovoljavajuća cijena. Tako da ne možemo kukati, ali nije to neka luda dobit kao što je bilo prije 15-20 godina, kad su ljudi jako dobro živjeli od ovaca”.

Ima nekoliko stada na sjevernoj Banovog brda, koliko vas je danas u tom poslu?

“U Baranji je sve manje ovaca, ima jedan čovjek iz Branjine jako stado, sigurno oko 1.000 komada. Ja sam daleko manji. Možda u Baranji danas imate 6-7 ljudi koji se tim bave", odgovara.

Izumiranje ovčarstva

Ovčarstvo kao posao nestaje, izumire, s vremenom će se ono ugasiti, strahuje dodajući da danas imamo jednog čovjeka u cijelom mjestu koji ima proizvodnju mlijeka, dok je nekad svaka kuća imala kravu.

“Znači, naše selo polako odumire. U stvari naša proizvodnja, ono što smo prije živjeli da je svaka kuća imala krmaču, toga sad više nema. Danas nema deset krmača u našem selu”, priča ovaj pastir dok ovce polako, ali sigurno, odoše nasipom. Trbuhom za kruhom.

Ali svi volimo janjetinu jesti?

“Pa volimo jesti, ali nije svakome pristupačno, znate”, uzvraća.

Koliko često vi ili vaši susjedi jedete janjetinu?

“To je dva, tri puta godišnje. Ma naši ljudi isključivo kupuju janjce za rođendan, krizmu, pričest, svatove, inače ne. Nema više onih fešta, slavonskih i baranjskih, k'o nekad petkom ćemo janjca okrenuti. Vjerujte, nema toga više”, dodaje dok pogledava za stadom koje se polako udaljava.

Gubitak generacije

Oni kupcima uslužno zakolju i očiste, a prodaju kroz vlastiti OPG. “Izdajemo račun. Sve legalno", napominje.

A sin dakle nastavlja tamo gdje ste vi stali?

“Sin je to još ozbiljnije od mene prihvatio. E sad, daj Bože da i unuk. Inače jedna generacija se u tome gubi. Nema opravdanosti u poljoprivredi ako se samo jedna generacija s tim poslom bavi. Jer treba i zgrade graditi, ne može ovca biti vani”, mudro zaključuje.

“Odoše mi ovce, nastavit ćemo drugi put”, simpatično će ovaj uzgajivač ovaca, mašući u znak pozdrava.