Ivan Prpić svaki dan prijeđe s kozama 20-ak kilometara po Velebitu, mjesečno podere par cipela

Iako je domaće kozarstvo u slobodnom padu već više godina, posebno ono mliječno, jer se farme ubrzano zatvaraju, pronašli smo pastira Ivana Prpića kod Karlobaga, ispod Velebita, čije stado od 150 koza svakodnevno prođe 20-ak kilometara vrleti u potrazi za oskudnom travom, raslinjem i ljekovitim biljem, koje po zimi mora pojačati i sa 600 malih kocaka sijena.

"U našem selu Vidovac ima samo osam stanovnika za stalno, čiji se broj po ljeti poveća na 20, a od nekadašnjih 500 koza u selu, ostao sam samo ja da nastavim tradiciju kozarstva, koliko još mogu", govori nam onako s nogu Prpić dok 'jednim okom' pazi na oveće stado koje mora brzo prijeći Terezijanu (povijesnu cestu između Gospića i Karlobaga, op.a.) na povratku sa cjelodnevne ispaše usred Velebita.

Koza može preživjeti i ugriz poskoka

Prema njegovim škrtim riječima, ipak je zimi nešto lakše iako je to sezona jarenja, jer je i dan osjetno kraći pa ne mora svaki dan, svih 365 dana u godini, odraditi polumaraton na nogama. "Planiram smanjiti stado na 100 grla, iako nemam problema s plasmanom kozletine i jarića", glasno 'razmišlja' Prpić jer drži da će onda biti lakše održati zahtjevan posao. A i godine su pritisle premda djeca dosta pomažu, najviše ljeti.

Naime, njegova obitelj je oduvijek, kaže, držala koze. Nekada više, nekada manje, ali one su uvijek bile vrijedne hraniteljice obitelji na oskudnoj grudi zemlje ispod Velebita, još prije nego što je masovni turizam, posljednjih 20-ak godina, unaprijedio i ovaj zabiti kraj.

On svaki dan prijeđe s njima 20-ak kilometara po goleti, a čuli smo da mjesečno podere jedan par cipela jer je na nogama, manje po zimi, 12 do čak 14 sati dnevno.

More je tu na samo tri kilometra od sela, a lijepo se vidi i s Velebita. No, po ljeti je malo slobodnog vremena jer valja spremiti ljetinu, ali i puno drva za dugu zimu, koja je bez snijega posljednjih godina. To je dobar običaj gorštaka koji dobro poznaju ćudi planine i znaju da se na njoj, da bi se preživjelo, mora teško raditi cijele godine. Lijepo stado prati i zvuk zvona, a nismo primijetili pse čuvare za vrijeme našeg kratkog susreta.

Prpić sjetno napominje da pamti bolja vremena, prije samo 40 godina, kada je samo u njegovu selu bilo čak 500 koza. Svaka kuća ih je imala, ističe, jer ovdje nema uvjeta za držanje krava, iako je nekada barem jednu ili dvije imala svaka kuća. Ili češće barem 20-ak ovaca, koje za razliku od koze, ne mogu preživjeti ugriz poskoka na Velebitu tako da valja paziti i dobro gledati gdje se staje. Posebno u proljeće ili po ljeti ih ima čak i na stazama, izvan kamene ceste.

No, svjestan je on da se takva vremena više ne mogu ponoviti jer kozarstvo, kao i ovčarstvo traži pastira, a njih nema već dugo. Tako sada ovce i u Lici, kod Udbine, već čuvaju Nepalci za nadnicu, uz osiguran stan i hranu, od samo 10 eura po danu.

Sve manje 'živih kosilica'

Pitali smo iskusnog Prpića, kako to da je Hrvatska u godinu dana izgubila gotovo 10 posto koza, čiji je ukupni broj pao na nešto više od 71.000!? On samo sliježe ramenima, pokazujući nam zorno da se ne bi htio miješati u nešto iz domene "visoke politike, koja ne vidi dalje od nosa"'.

Hrvatsko stočarstvo u "plusu" - tek jedna vrsta stoke bilježi pad u 2024.

Primjerice, veće potpore za goveda u sustavu krava-tele odnosno buše u Lici, koje ne trebaju pravoga pastira već samo onoga električnog, dovelo je do gašenja otkupa mlijeka, odnosno zatvaranja pet mini sirana samo u Lici. Inače, za kilogram kozjeg sira treba čak sedam litara mlijeka, što znači da treba pomusti svaki dan barem pet koza. To je zahtjevan posao koji bi tražio i remont stada, dodatni napor kod uzgoja, ali i veća ulaganja u opremu za čuvanje mlijeka. Naš sugovornik, oslonjen na tradicionalni uzgoj za ovaj kraj, nije spreman ući u takav pothvat.

Naime, još se živo sjeća vremena kada su bile i zabranjivane u bivšoj državi zbog oporavka šume, koja se istina dobro primila na ličkoj strani Velebita. Na ovoj Primorskoj, bura je bila jača i ostala je do današnjih dana samo golet, makija i po koji grm, koje koze još redovito održavaju i tako efikasno čuvaju čitavi kraj od požara.

"One vrijedno brste manje grmove i čuvaju nas od šikare, čiste puteljke od zarastanja, prave su 'žive kosilice', ali većem stablu, čak i u voćnjaku, ne mogu ništa", pojašnjava Pripić.

Minula vremena sušenja mesa

Što se tiče kozjeg mlijeka, koje je višestruko korisno i traženo, posebno za brojne alergije, njega se danas prozvodi oko tri milijuna litara godišnje, a otkupna cijena je u prosjeku 90 eurocenti po litri. Istina to je, kaže računica, 38 posto više nego lani, ali kozari odustaju jer se ni to više 'ne isplati' i traže druge mogućnosti, kao što je ruralni turizam.

Naš sugovornik napominje da je dug i zahtjevan put do toga, kao i kozjeg mlijeka, te vrijednog sira. No, za to treba imati i odgovarajuću pasminu koza, a on ima domaću, šarenu kozu, koja je i autohtona pasmina nastala baš na krševitim i škrtim terenima Velebita. Ona je idealna za ovo podneblje i daje odlično meso jer se prirodno hrani, te je u odličnoj kondiciji.

Njezino meso je traženo u lokalnom ugostiteljstvu, ali su minula vremena kad se barem koza ili dvije te nekoliko jarića ostavljalo kod kuće za domaću zimnicu na tavanu. To traži, kao i svinjokolja, puno više ljudi kojih više nema i tako je jedna lijepa tradicija sušenja mesa po zimi gotovo nestala.

"Nekada su se koze iz našega kraja naveliko i izvozile. No bila su to neka druga vremena. Velika je šteta što polako nestaju, iako se radi o nezahtjevnim, pravim domaćim životinjama, koje puno više daju nego što traže", zaključuje Prpić.