Ivan (7): Imat ću farmu i svi će dolaziti po mlijeko kod mene, a Mrkova će biti šefica

"Nije teško, samo moraš biti nježan", poučio nas je sedmogodišnji Ivan Čagalj tehnikama mužnje i dodao: Najprije pritišćeš kažiprstom pa onda redom ostalim prstima i lagano vučeš prema doli.

"Kao da prebireš po harmonici", opisao je mali pastir iz Zagvozda koji osim mužnje čuva i krave na paši.

Danas školarac, musti je počeo kad je imao samo pet godina. Od tada nijedno jutro ne prolazi bez posjeta staji svoga rođaka Ivana Djakovića, a Mrkova, njegova "kravica“, čeka ga svako jutro – mirna, poslušna i, kako Ivan voli reći, "vjernija od psa“.

"Naučio sam je musti, zna da je neću povridit. Kad me vidi, odmah se smiri. Poznaje ona mene", ozbiljno objašnjava dječak čija je ljubav prema životinjama postala vidljiva i izvan mjesta, posebno kada je, na satu likovnog u školi, nacrtao kako provodi slobodno vrijeme. Nacrtao je kravu, konja i staju. Učiteljica, pomalo zatečena crtežom, nazvala je njegovu majku da provjeri je li istina da Ivan stvarno muze krave.

Jutarnja mužnja najdraži dio dana

Majka Ivana samo se nasmijala: "Istina je. To mu je najdraži dio dana", kaže.

Naime, priča o ovom za današnje prilike pomalo nevjerojatnom djetetu počela je, kažu, u njegovom rodnom selu Gornji Čaglji kada je zamolio rođaka da mu dopusti pomusti Mrkovu. U početku su ga, naravno, pomno nadzirali, da krava ne bi slučajno zamahnula nogom. No ubrzo se pokazalo da dječak ima prirodan dar za rad sa stokom. Danas sve radi sam, od pranja vimena do mužnje, a svoj drveni bančić i zdjelu čuva kao najveće blago.

I tako dok njegovi vršnjaci tek otvaraju oči, Ivan bi već bio na nogama te on i rođak počinju s hranjenjem. Nakon mužnje zajedno doručkuju ono toplo mlijeko koje je Ivan pomuzao i jaja koje je pokupio ispod koka. Taj jutarnji ritam toliko mu je prirastao srcu da mu je teško bilo naviknuti se na školu.

"Škola mi je sve poremetila", priznaje. "Sad ne mogu svako jutro must. Al' čim dođem iz škole, odma trk u staju. Javim se Mrkovoj, pomilujem je. Zna ona da sam ja njen čovik".

Ta povezanost sa životinjama, čini se, nije slučajna. Njegov pokojni djed, također Ivan, u selu poznat kao Ikić, bio je jedan od najpoznatijih stočara u Gornjim Čaglji. Imao je pet krava, nekoliko ovaca, konja i bika Cvitka, o kojemu se u obitelji i dan danas prepričavaju priče.

"Nisam ga upoznao, ali sve znam o njemu", priča dječak navodeći da je bik Cvitko bio ogroman. "Duplo veći od mene! A možda ću i ja jednog dana imati svoga", dodaje jer san mu je, kad odraste, obnoviti djedovu farmu i držati isto toliko životinja – možda i više.

Sve je u odnosu prema životinji

"Imat ću farmu i svi će dolaziti po mlijeko kod mene. A Mrkova će biti šefica", ponosno najavljuje.

Njegova sestra Mia, godinu dana starija, ponekad mu pomaže. Zekovu, drugu kravu iz staje, ona zove "kraljicom“, iako se, priznaje Ivan, "baš i ne da musti“. No, sve je u pristupu, ističe.

"Moraš znati kako pristupiti svakoj kravi. Ako si miran, i one su mirne", naglašava.