Brojnost neke populacije ne znači njezinu otpornost, najbolji primjer su holstein goveda

Poznato je da biološka raznolikost nestaje, no koliko je ona zapravo ugrožena u genetičkom smislu otkrilo je istraživanje objavljeno u najprestižnijem svjetskom znanstvenom časopisu "Nature“, a u kojem su sudjelovali naši znanstvenici s Agronomskog fakulteta, prof.dr.sc. Vlatka Čubrić Čurik i doc.dr.sc. Vladimir Brajković.

Kako je riječ o ekvivalentu olimpijske zlatne medalje u znanstvenom svijetu, jasno je zašto je time i prijašnjim radovima drugih znanstvenika Fakultet ušao među 100 najboljih u svijetu na Šangajskoj listi u području poljoprivrednih znanosti.

Ono što se međunarodnim projektom "G-bike" nastojalo postići, objašnjava profesorica s Odsjeka za animalne znanosti, jest upozorenje Hrvatskoj i svijetu da se genetička tipiziranja moraju redovito provoditi kako bi se spriječio nestanak vrsta i njihova ugroženost.

"U populaciji imate biološku raznolikost i onda idemo na viši stupanj, a to je genetička raznolikost. Kroz nju vidimo što se dogodi kad se populacija smanji i dolazi do parenja srodnika. Time nastaju slabije vrste koje se ne mogu prilagoditi klimatskim promjenama i bolestima. Mi moramo pratiti tu genetičku raznolikost i pobrinuti se da je u ravnoteži“, ističe profesorica Čubrić Čurik.

Skupina od 30-ak znanstvenika iz cijelog svijeta, među kojima i naša Hrvatica, prvo je provela uoči Covida gotovo tjedan dana u Švedskoj iščitavajući i analizirajući radove objavljene na platformi Web of science u posljednjih 35 godina. Kasnije su u projekt uključeni i drugi znanstvenici te su na kraju nakon pročitanih više od 80.000 radova uspjeli iskoristiti 882 rada koji su pokazali jasnu sliku genetičke raznovrsnosti 628 vrsta u prostoru tijekom određenog vremenskog razdoblja.

Dokazali su kako brojnost neke populacije ne znači njezinu otpornost, a najbolji primjer je popularna pasmina holstein goveda. "To je najviše uzgajana pasmina goveda zbog visoke razine mlijeka. Kod nje se za umjetno osjemenjivanje koriste bikovi čiji potomci daju najveću količinu mlijeka, ali time značajno smanjujete genetičku raznolikost jer uvijek koristite, na neki način, istog bika. To je najbrojnija pasmina na svijetu, a znate kolika je njezina efektivna veličina populacije u genetskom smislu? Dvjesto jedinki“, priča stručnjakinja za animalnu genetiku.

Izumiranje prijeti svim hrvatskim autohtonim vrstama

Istraživanje je pokazalo da su čak dvije trećine proučenih vrsta na putu prema izumiranju, među njima i sve hrvatske autohtone vrste. Posljedica je to i činjenice da primjerice jedna buša proizvodi premalo mlijeka da bi bila ekonomski interesantna, ali je za Hrvatsku dragocjena.

"Moji prijatelji su gradska djeca, ali oni, kao i većina ljudi, i ne znaju da naše autohtone pasmine, od goveda, ovaca, koza, konja, magaraca, pasa, svinja, kokoši, pčela, pripadaju u ugrožene, kritične i ranjive skupine i da za neke imamo manje od 100 ženskih jedinki za razmnožavanje!“, ističe docent Vladimir Brajković te dodaje: "jasna poruka bi trebala biti da se genetička raznolikost mora sačuvati!“

No razumijevanja je malo, pogotovo u Hrvatskoj gdje pri pojavi afričke svinjske kuge nitko ne razmišlja u kakvoj su opasnosti autohtone vrste poput turopoljske i crne slavonske svinje koje su pred izumiranjem. Svaka bolest ili klimatska promjena najveća je opasnost za vrstu koja nema genetičku raznovrsnost jer time gubi sposobnost prilagodbe. Dobri primjeri kako zaustaviti, ali i popraviti genetičku sliku ugroženih vrsta postoje u Švedskoj, Švicarskoj i Norveškoj.

"Oni redovito uzimaju uzorke za genetičku analizu te poduzimaju mjere kad je potrebno. Dobar primjer je polarna lisica koja je bila dosta izlovljena radi krzna i smanjila joj se jako populacija. Time je narasla populacija crvene lisice i oduzimala je hranu polarnoj. Šveđani su intenzivno radili na očuvanju polarne lisice, napravili su genetičku tipizaciju, ubacivali jedinke i počeli su ih dodatno hraniti zimi i time se stanje popravilo“, spominje profesorica dodajući kako su u pitanju zemlje koje rade redovitu tipizaciju i u tome angažiraju rendžere i uzgajivače.

Nitko ne vodi brigu o malim životinjama

U Hrvatskoj je poznato da su velike divlje životinje poput medvjeda, vuka i risa ugrožene, ali nije poznato što je s drugima jer se provjerava samo brojnost najvećih. U svemu tome ispod radara prolazi činjenica da je žaba sve manje radi krčenja šuma, da se mnogi od nas ne mogu sjetiti kad su zadnji put ljeti morali oprati vjetrobransko staklo radi kukaca na putu do mora, da je u moru sve manje vrsta, ali i smanjena brojnost riba.

"Područje Mediterana pripada u jedna od najviše ugroženih kad su u pitanju klimatske promjene i mi moramo raditi na tome da sačuvamo ono što imamo. Skandinavcima će promjene dobro doći jer će im ojačati turizam, ali mi smo u već dosta vidljivom problemu“, spominje Čubrić Čurik.

Postoje i svijetli primjeri očuvanja vrsta u Hrvatskoj poput bjeloglavih supova, sredozemne medvjedice, periske, velebitske degenije i lipicanaca, no potrebna je sustavna kontrola i briga. Uz istraživanje su predložene i mjere upravljanja očuvanjem genetičke raznovrsnosti:

• Unošenje novih jedinki u postojeće populacije iz drugih područja
• Kontrola populacije radi poboljšanja uvjeta za preostale jedinke
• Poboljšanje okolišnih uvjeta kroz ekološku obnovu
• Kontrola divljih i štetnih vrsta

Nova istraživanja na fakultetu

"Mi imamo alate i znanje i dajemo ga na raspolaganje nadležnim ministarstvima jer Hrvatska je zemlja bogate tradicije, biološke i klimatske raznolikosti i to se mora sačuvati. Na našem odsjeku trenutno radimo i na projektu "Phenogeno“, spominje Vlatka Čubrić Čurik.

To je projekt na farmama Belje u Slavoniji koje imaju oko 5.000 grla i tamo svaki mjesec uzimaju mlijeko, nekad i krv te se radi genetička tipizacija i analize mlijeka poput određivanja koagulacijskih i fizikalno-kemijskih svojstava.

"Želimo spojiti rezultate genotipa i fenotipa da vidimo što se može unaprijediti po pitanju proizvodnje mlijeka“, objašnjava dodajući kako rade i na razvoju alata za praćenje genetičke raznolikosti koji će olakšati uzimanje uzoraka i tipizaciju na terenu.

Na odsjeku djeluje i prof.dr.sc. Ino Čurik koji je jedan od zaslužnih za otkrivanje gena za sijedu boju kod lipicanaca čime je i prije svoje supruge dospio u čuveni Nature Genetics. Kod lipicanaca je dobro, čuli smo na fakultetu, što uz nekoliko većih ergela na selu postoji još dosta malih gospodarstava koja imaju po nekoliko konja te vrste pa im genetička raznovrsnost nije toliko ugrožena iako ni oni nisu u zavidnom položaju.

Na Fakultetu je izgrađen i arheogenetički laboratorij u kojem je u tijeku istraživanje "Gabridge“ u suradnji s britanskim znanstvenicima gdje se prati genetička varijabilnost pragoveda analizom, između ostalog, i uzoraka starih čak 30 000 godina. Ono što nas genomika može svakako podučiti jest u čemu griješimo, pitanje je samo hoćemo li nešto i poduzeti da te greške ispravimo.