Slavonsko srijemski podolac - ljubav i strast Slukinih

"Kod crikve skreneš u sokak. I onda samo ravno. Kako ide aslfalt. Pa onda preko pruge lenijom i kod mene si", upućuje me Hrvoje Glavačević - Slukin iz Strizivojne do svog imanja na kojemu čuva tradiciju i staro vrijeme.

No, navodi me preko Messengera. I tu je kraj. Jedino je to ostalo od novotarija današnjice. Ipak taj kontakt sa svijetom je važan.

Šuma, livada, pašnjaci, sove, sjenice, golubovi... S jedne strane su čvrste ograde. Tarabe što bi nekada rekli. A drugi dio odvojen električnim pastirom koji ne spada u tradiciju ili povijest, ali ipak je velika pomoć pri čuvanju blaga.

Slavonsko srijemski podolac - cijelu godinu na paši po sistemu krava-tele

Ući na vrata ne možeš. Cigo ne da. To je jedan križanac psa hrvatskog ovčara s još nekim. Ali da tako kažemo, u tipu hrvatskog ovčara je. A ubrzo mu se pridružuje još jedna Garica. Također mala hrvatska ovčarka, a za njima ide Hrvoje. Pravi Šokac sa šeširom. Pušta nas unutra. I idemo kroz šumu, pa pored čardaka da bi se pred nama ukazao koral s kravama. Ali ne bilo kakvim. Slavonsko srijemski podolac je ljubav i strast Hrvoja i njegove obitelji. Ta stara pasmina krava drži se cijelu godinu na paši po sistemu krava-tele.

"Onako, kada je, da kažemo, normalno vriime, imaju na paši dovoljno hrane", divani nam onako po lokalnom dijalektu ovaj sredovječni žitelj Strizivojne. Sada. Moramo balu sijena baciti da im pomognemo. "Tu ih držimo cijelu godinu, a u štalu ulazu same da se skriju od zime."

Suživot čovjeka, njegova blaga, pašnjaka, raslinja i divljači u izuzetnoj harmoniji

Štala je vezana na staru kuću. A u njoj isto ko nekada. Pod svitlom sviće sipa nam vodu iz bunara i malu štamplicu rakije. I što kaže. Kad je zima na šporetu se upali vatra i ne moš siditi koliko je vruće. Došli smo u suton. Vrijeme je to kada Hrvoje i njegov osamdesetgodišnji otac Vinko dohranjuju stoku. Pregledaju. Kada iz đerma navuku vodu u pojila.

Obećali smo doći u vrijeme održavanja likovne kolonije na ovom živopisnom mjestu. Mjestu gdje se miješaju boje, gdje sunce kad zalazi ostavlja neoposiv trag. Gdje je suživot čovjeka, njegova blaga, pašnjaka, raslinja i divljači u izuzetnoj harmoniji. Ali tada smo bili spriječeni, i eto nas sada odmah nakon blagdana Velike Gospe.

Krave su uvijek uz svoje teliće

Slavonsko srijemsko podolsko govedo je stara pasmina koja je obitavala ovim graničarskim krajevima. Otporna. Samo zimi se zatvarala u neku štalu, nadstrešnicu. No, ni malo izbirljivo u pogledu hrane, higijene, smještaja. Normalno, ako se bolje hrani, brže napreduju. Krava je uz tele uvijek, a njih i do 20 ili 30 krava je s jednim bikom. Glavačević nam s ponosom pokazuje svoga bika. No, dodao je:

"Uf, bolje je da mu ne prilazimo više. Znaš, ipak je on glavni u stadu. Vidiš kako nas gledi, a tebe baš i ne zna", upozorio me naš domaćin. No, zoom fotoparata je ipak bio spas. Što je sigurno sigurno je, posebno ako se vidi kolike rogove ima.

Pitam Hrvoja za mlijeko. Odgovorio je da je moguće i pomusti i malo mlijeka koliko treba čobanu, ili domaćinima. Za telad uvijek ima, ali u pravilu on se ne odlučuje na to i sve ostavlja telićima. Inače, svaku žensku kravu ostavlja sebi, a muške teliće proda ili opet onima koji su uzgajivači ovoga goveda, ili nekome za, kako kaže, zamrzivač. U biti za klanje.

Meso cijenjeno u Europi, kod nas mali poticaji

Meso je to koje se inače u Europi i svijetu više cijeni nego li ono modernih pasmina. Istrijani su i to svoje podolsko govedo nazvali Istarsko govedo i tako ga zaštitili. U Vojvodini se zove Srijemsko podolsko govedo. No, u biti sve je to isto s ovim našim Slavonsko-srijemskim podolcem za kojega se ipak i dobija malo poticaja kao za eko proizvodnju, pa za sustav krava-tele, za pašnjak i tako.

"Tamo krajem devedesetih godina poticaj za jedno grlo toga našeg goveda je bio nekih sedam tisuća kuna, pa onda kada sam ja 2004. započeo s uzgojem bilo je oko četiri, a sada je dvije tisuće", kaže Glavačević pokazujući i objekat u kojem u krave i konji budu zimi zajedno.

"Izađu konji i kada je snijeg vani. Legnu, valjaju se. Uživaju doista. Nekada zna ležati da pomislim i kako će ga snijeg zatrpati. No, samo ono uđe opet u štalu", kaže Glavačević-Slukin vodeći nas na dio pašnjaka gdje je malo stado konja.

I to opet stara tradicionalna domaća pasmina. Hrvatski hladnokrvnjak. Ističe se u krdu rijetki primjerak bijelog pastuha. Prekrasan. On i kobile, a i trčarajuća ždrijebad se zabavila s tek donešenom balom sijena.

Gledamo preko njihovih predivnih glava i griva zalazak sunca. Trenutak kada se sunce stapa s ogromnom slavonskom ravnicom. Malo je onih koji su imali prilike uživati u tom ambijentu kod Hrvoja. On se za sada ne bavi turizmom. No, sjedimo u maloj kolibi uz štalu. Pijemo vodu izvađenu iz đerma i njegovu domaću rakiju. I plan postoji. Plan za one koji bi mogli uživati u ovome što nekako pokušavamo dočarati objektivom fotoaparata u vruće, kolovoško veče. Kada stignu kao turisti u Strizivojnu i ovu njegovu ravnicu.

Foto: Damir Rukovanjski