Pudarenje - nestali običaj mladih čuvara vinograda u Hrvatskoj

Vrijeme je berbe, a s njom se u brojnim krajevima Hrvatske ponovno oživljava jedan od najzanimljivijih običaja vezanih uz vinogradarstvo – pudarenje. Riječ je o starom običaju čuvanja vinograda od ptica i kradljivaca u vrijeme dozrijevanja grožđa, koji je u Baranji, ali i u Podravini, Požeškoj kotlini, Posavini, Drnišu, Zagorju, pa čak i na Rabu, poprimio različite oblike.

Iako danas zvuči gotovo romantično, u prošlosti je to bila stvar nužnosti - netko je morao bdjeti nad trudom vinogradara kako plodovi ne bi nestali preko noći. Pudar (poljar i vincilir) nije bio samo čuvar, nego i radnik, kuhar i ponekad zabavljač.

"Sam naziv dolazi od glagola pudati - što znači tjerati, plašiti. Oni su bili čuvari vinograda, a kasnije su njihovu ulogu preuzele djevojke, pudarice. One nisu čuvale samo grožđe, nego su svojim pjesmama i prisutnošću unosile život i društvenost u vinograd“, objašnjava dr. sc. Željko Predojević, koji je dugi niz godina proučavao narodne običaje u Slavoniji i Baranji.

Običaji u Baranji

U etno selu Gajić na sjeveroistoku Baranje, udruga vinogradara i vinara "Martinovo brdo“ već gotovo petnaest godina organizira manifestaciju Pudarina, taj se običaj danas njeguje i turistički promovira. Posjetitelji ondje mogu čuti kako su pudarice pjesmom i pocikivanjem tjerale čvorke iz vinograda, ali i doznati da su vinogradi bili mjesto gdje se, uz pjesmu i trgančiće, rađale i ljubavi.

Na Martinovu brdu svake jeseni vlada ugođaj koji podsjeća na neka prošla vremena. Pjesma šokačkih cura odzvanja među redovima trsova, mirisi domaće kuhinje šire se oko vinskih podruma, a turisti s kamerama pokušavaju uhvatiti prizore koje su generacije seljaka doživljavale svakodnevno.

"To je bio trenutak kada su se cure smjele ponašati slobodnije nego inače. Pjesma je bila štit, a vinograd pozornica života“, dodaje Predojević.

Treba spomenuti da su u Baranji u Jagodnjaku, ali i u slavonskim mjestima Bijelo Brdo i Bršadin, Srbi također aktivno sudjelovali u ovim običajima. Tijekom zrenja grožđa, djevojke su čuvale vinograde i prenosile znanje mlađim naraštajima.

"Prema dostupnoj literaturi, izvorima i mojim vlastitim istraživanjima, primjećuje se da su pudarenje uglavnom prakticirali Šokci i Srbi - Raci, uz povremeno sudjelovanje Mađara i Nijemaca, koji ipak nisu bili stalni praktikan­ti ovog običaja. Budući da je suživot različitih etničkih zajednica bio vrlo isprepleten, i oni su ponekad sudjelovali. Običaj, međutim, nikada nije zaživio u tzv. baranjskom kajkavskom kulturnom krugu, koji je Baranju naselio tek nakon Drugog svjetskog rata“, dodaje Predojević.

Od Iloka preko Posavine do Podravine

Berba u Iloku ima također duboke vinske korijene i posebnu važnost. Ovogodišnje izdanje, koje se već 58 godina održava u srednjovjekovnoj jezgri grada, bilo je posvećena tradiciji pudarine, običaju čuvanja vinograda koji simbolizira povezanost čovjeka, prirode i vina.

No običaj nije bio ograničen samo na istočni dio Hrvatske. Mladići i djevojke čuvali su vinograde u Požeškoj kotlini, kod Dugog Sela, u Zagorju, Drnišu, Rabu, Erdutu i Đakovu. U nekim se krajevima uloga zadržala u muškim rukama, dok su u južnoj Baranji glavnu riječ preuzele djevojke.

"One bi dane provodile u podrumima gdje su ih starije žene učile kuhanju i šivanju, a večeri u vinogradu pretvarale u prave male zabave. Nije slučajno što su mnoge pudarice svoje "da“ izrekle upravo o Miholju, 29. rujna - datumu koji označava kraj berbe i početak nove životne etape", dodaje Predojević.

U Požegi i okolici taj običaj i danas živi kroz Pudarijadu, manifestaciju koja do prošle godine je u mjestu Kaptolu u ranu jesen okupljala čuvare tradicije i znatiželjne posjetitelje.

Ondje se uz pjesmu i bećarce održavaju i "olimpijske igre“ - natjecanja u starim seoskim disciplinama. Jelovnik je uvijek isti: supa kiselica, satariš, fiš, kobasice, pogače i, naravno, grožđe i vino.

"Ljudi su tada imali razloga za ponos - vinograd je bio hranitelj, a pjesma lijek za umor“, objašnjava Predojević.

U Brodskoj Posavini zabilježen je neobičan stari običaj: na sv. Bartola, 24. kolovoza, pudar ili vincilir bi pred zoru, potpuno gol, triput obišao cijeli vinograd, moleći se Bogu i plašeći ptice kako bi sačuvao grožđe. Ako bi u nekom vinogradu ipak došlo do štete, rugali su se čuvaru da je zakasnio, dok su ptice još spavale.

Podravina je čuvala i ponešto drukčije tragove običaja. Pudar je čuvao vinograde od početka kolovoza do kraja listopada, sprečavajući štetu od ljudi i životinja te prijavljujući prekršaje općinskom poglavarstvu. Birali su ga i plaćali vinogradari na glavnoj skupštini u Đurđevcu, a njegova plaća služila je i kao jamčevina za eventualne propuste.

Ondje je zapisana i zakletva kojom se naglašavala odgovornost čuvara.

"Zaklinjem se, da ću vinogradarski predjel, koji je povjeren nadzoru mojemu, uvijek što najbrižnije i najvjernije čuvati i braniti, da ću svakoga bez obzira na osobu, koji bi kakovim goder načinom vinograde namjeravao oštetiti, sdušno prijaviti, ako bude potrebno plieniti ga, ili živinu mu zaplieniti, ili ju uhititi po propisu zakona, da neću nikad obtužiti, niti sumnjičiti, koji je nedužan; da ću svaku štetu odvraćati, te zakonitim putem tražiti procjenu, i da ću svaki čas poglavarom svojim dati račun o svojem službovanju. Tako mi Bog pomogao!"

Očuvanje identiteta sela

Posebno zanimljivo poglavlje vodi na Rab. Tamo je vinogradarstvo u 19. stoljeću gotovo uništila filoksera, a saborski zastupnik Josip Bakota upozoravao je da će otok ostati bez ljudi ako se ne nađe rješenje.

"Nemili bič filoksera stao je harati vinograde otoka Raba i Paga. Naš težak odlazi u tuđinu jer ga glad i nevolja tjeraju sa ognjišta“, govorio je Bakota u Dalmatinskom saboru.

Propast vinograda značila je i masovno iseljavanje, pa su mnogi Rabljani potražili sreću u dalekim zemljama. Vinogradi su kasnije obnovljeni na američkim dolarima, a toponim Pudarica i danas podsjeća na nekadašnju praksu čuvanja loze.

Detalji o ovom poslu u Baranji često su vrlo slikoviti: pudarice su po dan provodile u čemerima i gatima, skupljale su grozdove da probaju zrelost, ponekad su noćile uz vinograd u jednostavnim kolebama. U zapisima iz terena navode se i konkretne pjesme i stihovi koji su služili i kao signal i kao flert.

Jedan se dvostih pjevao: "Berem berem grožđe dok čiča ne dođe, a kad čiča dođe, obrano je grožđe.” Drugi stihovi glase: "Mislila sam da j' pudarit' lipo, nije lipo kad ti nema diko".

Ti stihovi nisu samo folklor - oni opisuju odnos prema vremenu i prilici: pudarina je bila i prozor u odrasli život.

Etnološka istraživanja, koja je Predojević provodio na terenu i u arhivima, pokazuju kako je običaj bio podložan etničkim i vjerskim kalendarima: katoličke su šokačke zajednice pudarile od Svete Ane (26. srpnja) do Male Gospe (8. rujna), dok su pravoslavni Raci često pudarili u drugom vremenskom pojasu, vezanom uz Preobraženje (19. kolovoza) i Malu Gospojinu (21.rujna).

Takva je raspodjela bila praktična, ali i kulturna - pudarina je ponajprije bila zajedničko pomoćno polje koje je narativno učvršćivalo identitet sela.

Mnoštvo pisanih izvora

Izvora o ovom narodnom običaju zaista ima mnogo; od članaka na internet portalima, zbornika dostupnih na Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, brojnim radova na temu, a ono što je ovdje prikazano predstavlja samo mali pregled teme i služi više kao novinarski informativni članak

Danas pudarine žive kroz lokalne manifestacije. One su podsjetnik da se tradicija ne čuva samo u muzejima, već i u pjesmi, u druženju i u vinogradima.

A svaka berba, pa i ovogodišnja, koja je u nekim dijelovima Hrvatske gotova, dok u nekim još uvijek traje, donosi priliku da se prisjetimo koliko je važna bila uloga onih koji su svojim budnim okom i vedrim glasom branili trsove od čvoraka i kradljivaca, ali i otvarali vrata novih životnih priča.