Pandemija srezala i broj gostiju planinarskih domova, ali i prihode okolnih OPG-ova

"Otkad vlada nesretni kovid, mi više nismo planinarski dom, nego samo izletište i uopće ne nudimo uslugu noćenja", kaže Mirko Radušić, već 25 godina domar Planinarskog doma Risnjak, koji ga uz pomoć supruge Nataše, ujedno i voditeljice istoimenog planinarskog društva, održava, ali se bavi i ugostiteljskim radom.

Za kuhinju se brine Nataša, pa se njihovi gosti mogu okrijepiti domaćim specijalitetima, počevši od omiljenog planinarskog graha, pirjanog zelja, kobasica, pa do savijača i sličnih kolača. "Za nabavke je zadužen suprug, a snabdjevamo se isključivo od OPG-ova podsljemenske zone i iz privatnih mesnica, koje posluju na tržnici Gajnice", kaže navodeći da su s obzirom na smanjeni broj posjetitelja, automatizmom smanjeni i prihodi okolnih obiteljskih gospodarstava. 

Iako mnogi baš zbog epidemiološke situacije češće odlaze u prirodu, kažu nam da im je prije pandemije dolazilo barem 40-50 posto ljudi više, najviše planinara i hodača. "Morate znati da sve ovisi o vremenu; lijepo vrijeme i neradni dani dovedu nam veliki broj ljudi, a ružno vrijeme i radni dani, kad većina ljudi radi, ponekad baš nikog", pojašnjava dodajući da je nemogućnost konzumacije u unutarnjem dijelu objekta kao i noćenje, dodatno pogodila i ovaj sektor.

Sam Dom građen je u razdoblju od 1954. do 1970-ih godina. Prije dvije godine, pak, oluja je uništila krov te su ga obnovili. "Prelijepi rustikalni dom gradio se i održava isključivo dobrovoljnim radom i prilozima", napominje Nataša. 

Inače, sljemenski Risnjak sagrađen je na nadmorskoj visini ispod 800 m (za razliku od mnogo višeg Risnjaka u Gorskom kotaru) s istoimenim planinarskim domom. Nalazi se na području Medvednice Pongračevo i u nadležnosti je PD Risnjak sa sjedištem u Zagrebu. 

Sama povijest planinarstva vezana je uz ljudsku, jer oduvijek smo vezani uz planine. Najprije iz ekonomskih i egzistencijalnih razloga. Tek u 18. stoljeću veliki francuski filozof i književnik Jean Jacques Rousseau pokreće ideju povratka prirodi, što potiče razvoj suvremenog alpinizma. Prvo planinarsko društvo u svijetu registrirano je 1857. godine u Londonu pod nazivom Alpine Club, a već 1874. i Hrvatsko planinsko društvo u Zagrebu (HPD).

Planinarenje je usko vezano uz domove i skloništa, kojih je u Hrvatskoj velik broj, zahvaljujući našem brojnom gorju i planinama, od Velebita, onih u Gorskom kotaru, zagrebačke Medvednice, Žumberačkog gorja, brda Slavonije, kao i vrhova naših jadranskih otoka. Tradicijska arhitektura tih domova i skloništa proizlazi iz praktičnih razloga i funkcionalnosti, jer njihov je osnovni zadatak pružiti zaštitu i sigurnost u srcu prirode. S obzirom da je velika većina građena na većim i velikim visinama, bitno je osigurati i kvalitetnu zaštitu od snijega, pljuskova, niskih temperatura, bez opterećivanja nosive konstrukcije.

Stoga je njihova građa kombinacija betonskih temelja, te drveta i kosih krovova alpskog stila, da oborine mogu slobodno padati na tlo. Velika većina ima u prizemlju zajedničku prostoriju ili blagovaonicu, a skupne spavaonice obično se nalaze na katu. To su mjesta odmora, susreta i druženja planinara, često iz cijeloga svijeta.

Dakako, više se ne čuje pjesma i svirka iz domskog interijera, a nekoliko glazbenih instrumenata, bajs i truba čeka u domu svoje svirače-planinare i bolja postpandemijska vremena.