Marinko Vukobratović: Sve što zaradim od turizma ulažem u poljoprivredu

Mladi lički poljoprivrednik Marinko Vukobratović, svoju je osnovnu djelatnost proširio na seoski turizam. Prije 6 godina odlučio je napraviti veliku životnu promjenu, napustio je Zagreb i posao turističkog vodiča te s obitelji preselio u selo Grabušić nedaleko Korenice. Protekle godine bio je jedan od 20 finalista u izboru za najboljeg mladog poljoprivrednika Hrvatske, piše Lika Club.

"Imam desetak konja, krave, ovih škotskih imam pet komada, telad, imam 15-20 ovaca, pčele i ekološki med“, objašnjava Marinko.

Njegova početna vizija, kaže, ostala je nepromijenjena - i dalje vjeruje da je jedini ispravan put živjeti na selu, u skladu s prirodom i proizvoditi vlastitu hranu, biti samostalan i neovisan. No, kako kaže Marinko, otvaranjem OPG-a gubi se ta sva sloboda.

"Kreću ulaganja, rokovi, obveze, doprinosi, inspekcije, kontrole, nadzorna tijela. Bez mehanizacije sam ušao, pa onda stara mehanizacija, a sada sve to zahtijeva novu mehanizaciju, a nova ima visoke troškove, kvarovi nisu mali… Tako da čovjek ide sve dublje i sve se više udaljava od onog cilja da živi u svojoj kući s deset ovaca i vrtom, proizvodi svoju hranu i ima tri košnice pčela, da ima med za sebe“, dodaje

Previše administracije

Prisjeća se vremena kada je pokretao OPG, prije deset godina. Tada su uvjeti i mogućnosti za prodaju i plasman proizvoda, kao i šanse za napredovanje, bili znatno povoljniji nego danas.

"Danas bez ogromnog kapitala nemate što ulaziti u poljoprivredu. I bez velike obitelji. Neka to bude jasno svima", kazuje Marinko.

Živjeti na selu, kako su i naši stari prije živjeli do unazad dvije generacije, taj tradicionalni pojam poljoprivrede, kaže Marinko, više ne postoji.

"Ljudi se gube u obvezama i poslovima, u suvremenom načinu života i svemu što on nosi. A poljoprivreda nije ništa drugo nego oblik industrije i užurbanog života. Čim otvorite OPG, dobijete matični broj, svoj broj, žiro račun i ostalo. I to je firma. To nije način života kakav ste htjeli, živjeti u skladu s prirodom", objašnjava.

Administracija, dodaje, nema nimalo razumijevanja za poljoprivrednike i taj je problem posvuda isti.

"Jučer sam pričao baš s gostima iz Australije. Zatekli su me kod ovaca, šišam ovce, prljav i smrdljiv, kažem - to sam izabrao i to je meni lijepo. Meni to nije problem. Ali mi je problem sjesti kasnije i raditi evidenciju i dnevnike, biti podložan procjeni što je napravljeno krivo, što je dobro. Imaš rok 15.5. za jedno, 16.6. za drugo. Osamnaest puta godišnje evidencije o ovcama, neki brojevi… “, žali se

Dodaje da je moral među poljoprivrednicima ozbiljno narušen. "Jako sam ogorčen i razočaran jer nas se ponižava, što se više trudiš i radiš, to te se manje cijeni i više ugnjetava“

Poticaji trn u oku

Marinko ističe kako postoji manji broj poljoprivrednika koji su u posao ušli kao poduzetnici, a to su ljudi iz Zagreba ili drugih urbanih sredina koji su uložili veliki kapital, kupili stada od nekoliko stotina ovaca ili krava te zakupili velike površine zemljišta. Za njih je to isključivo biznis.

Međutim, takvi su rijetki, a upravo zbog njih često se stvara negativna slika o svim poljoprivrednicima: “Ne da se ne cijeni seljak i poljoprivrednik, nego se čak i omalovažava.“

U javnosti često prevladava mišljenje da se nitko ne bi bavio poljoprivredom bez poticaja.

"Trn je u oku kada jedan poljoprivrednik, iz opanaka, iz blata, uđe u X5-icu ili Audi. To je neka sramota. A nije sramota kad čovjek, kraj svoje zemlje, livade, bašče i svega, kupi kartu u jednom smjeru za Njemačku, Švedsku ili Nizozemsku, radi tamo tri mjeseca, spava u garsonijeri s još njih pet i živi na pašteti, samo da bi bio kreditno sposoban. I onda kupi auto na kredit, da bi došao s tim autom u svoje selo i pokazao kako je uspio. E to je normalno, a nije normalno kad čovjek od svog krvi, znoja i rada i ruku zaradi. On nije ukrao te potpore, niti je ukrao tu telad“, priča Marinko.

Na svom imanju Vukobratović proizvodi ekološki med, no zbog brojnih preprodavača lažnog meda uz ličke ceste, kaže, teško ga je plasirati. O tom su problemu pisali i brojni mediji.

"Pa kome da se žalim? Susjedu, koji radije kupi kilu tog meda jer je malo jeftiniji, jer nema platežnu moć. Inspekciji? Ništa ne poduzimaju, i dalje su ceste pune i dalje se to preprodaje“, dodaje.

Ježeva kućica

Ono što Marinka motivira da ne odustane jest ljubav prema životinjama, prirodi i takvom načinu života. Prije pet godina proširio je djelatnost i na seoski turizam - ali, kako kaže, isključivo iz jednog razloga: da bi mogao uzdržavati životinje.

"Sve što zaradim od turizma ulažem u poljoprivredu. Trebalo bi biti obrnuto. Danas su gosti ostavili 200 eura, a ja ću kupiti sol za ovce, kukuruz, ulare ili nešto slično. Samo pretačem iz ovoga u ono. A kada će se ovo početi isplaćivati?“, kaže nam Marinko

Dodaje kako rijetki poljoprivrednici danas mogu živjeti samo od svog posla.

"Neki su kupili strojeve, bagere, da bi radili usluge kopanja po selu. Prijatelj je, primjerice, kupio poljoprivredni kamion za bale, ali sada više vozi ture iz Njemačke i bavi se prijevozom nego svojom poljoprivredom", dodaje.

Marinko svojim gostima nudi smještaj u "Ježevoj kućici“, originalnoj ličkoj kući koja odiše tradicijom i toplinom pravog doma. Kuća je bogata detaljima, ručno rađenim namještajem i suvenirima, a kroz adaptaciju je zadržan komfor i doza luksuza.

Zadovoljstvo mu je, kaže, raditi s ljudima jer im ne nudi samo smještaj, već i poseban način života. Među gostima koji se često vraćaju su i oni iz Mađarske, koji voze i po 13 sati samo da bi proveli vikend u Ježevoj kućici. Najviše ih, kaže, privlače autentičnost i sloboda koju kuća pruža.

Okružena šumom, livadama i pašnjacima na kojima bezbrižno pasu ovce, krave i konji, idealno je mjesto za pobjeći s obitelji iz gradske gužve i svakodnevnice.

"Danas su dva mala dječaka hranila ovce i krave i tražili malo tele koje se otelilo. Oni su uključeni u taj način života i to je ono što im se sviđa", ističe.

Marinko dodaje da je upravo zbog toga i sam želio živjeti na selu.

"Gostima ostavljam voće, rakiju, domaće proizvode, pekmez, med - sve to besplatno u kući… A što ja? Ujutro nemam vremena, jedem burek iz pekare i zalijem ga Coca-Colom, jer jednostavno nemam vremena“, objašnjava

Kaže da bi se, kad bi mogao, bavio isključivo poljoprivredom.

"Znači, traktor, oranje, životinje, proizvedeš dobro janje, prodaš ga, ali ga prodaš tako da čovjek dođe, pruži ruku i plati koliko treba, a ne da se cjenka i ponižava te“, ističe.

Izgradnja novih objekata ili širenje turističkih kapaciteta nije mu u planu jer bi Ježeva kućica time izgubila autentičnost.

Sve više ljudi napušta poljoprivredu

Marinko većinu poslova na imanju obavlja sam, a za usluge poput pranja posteljine, čišćenja i raznih manjih poslova angažira pomoć koliko može platiti. Kaže da je radnu snagu teško pronaći, pa mnogi posežu za stranim radnicima, ali i s njima nije jednostavno.

"Nije to traka na kojoj samo slažeš ili premještaš stvari s točke A na točku B. Poljoprivreda je kompleksna djelatnost i nije lako raditi s ljudima koji je ne razumiju. A oni koji je razumiju, da hoće raditi, radili bi za sebe, ne za druge“, kaže Marinko.

Na pitanje jesu li mali OPG-ovi zakinuti u odnosu na velike, odgovara bez zadrške.

"Tko se prije deset godina formirao i postao veliki, ostaje veliki, dok se mali samo koprcaju. Postoji određena grupacija podobnih, osobito u manjim sredinama poput Like, gdje se svi poznaju i sve se zna, i nema tu promjena“, dodaje.

Trend povratka mladih u poljoprivredu Marinko ne vidi. Prema njegovom mišljenju, sve više ljudi napušta ovu djelatnost, skidaju pašnjake, prodaju ili smanjuju svoja imanja.

"Ako sada krenete u poljoprivredu, morate imati ekonomsku vrijednost - puno životinja, puno zemlje ili nešto slično. A to ne možete jer su veliki već sve zauzeli. Više nema koncesija za zemljište na 10, 15 ili 50 godina. Nakon isteka, oni opet imaju prvenstvo za zakup“, pojašnjava.

Naglašava da poljoprivrednici nisu konkurentni na natječajima i nisu kreditno sposobni. Mjere koje je on sam koristio za kuću ili druge potrebe danas moraju sam financirati.

"Što god da prođete od mjera za ruralni razvoj - dobijete novi traktor, nebitno je li sufinanciran 50% ili 100% - morate ga u cijelosti platiti, a onda vam agencija odobri ili ne odobri sredstva. Po mom iskustvu, jedva čekaju da ne odobre. I onda, gdje ste?“, komentira

Sankcije zbog sitnica

Marinko se osvrnuo i na stroge kontrole koje često izriču sankcije zbog sitnica.

"Dođe kontrola, ovca nema markicu na uhu, pa lupi tri, šest ili deset posto sankcije. Za ljude s velikim poticajima to su značajni novci. Zbog markice na uhu ovce, koja danas može otpasti u živici ili slično", komentira Marinko

Ističe da, umjesto da se pronađe kompromis i da agencija, kontrola i poljoprivrednik rade kao tim za zajedničko dobro, događa se suprotno.

"Pokušavaju nas zakinuti, dati što manje i da se vrati. Mi se onda moramo snalaziti kako ćemo zaobići te prepreke. Što ja da se trudim, radim, guram kosilice, kosim sve, borim se, a na kraju dođe kontrolor kod ovog koji je podoban, on mu da novce i sve mu je opušteno“, dodaje.

Nedavno mu je izbrisano pet hektara zemljišta jer je zbog visoke trave dobio rješenje da na tom pašnjaku nije utvrđena poljoprivredna aktivnost. U Agenciji su mu rekli da za prošlu godinu neće dobiti potpore.

"Oni 9. lipnja ove godine utvrđuju stanje za prošlu godinu. “Krški pašnjaci” su već na Nacionalu i drugdje iznosili dokaze da kontrola mora biti u tekućoj godini, a ne za prošlu“, kazuje.

Rečeno mu je da neće dobiti potporu ni za ovu godinu jer je stanje sada vidljivo. Djelatnica u agenciji savjetovala mu je da malčira travu kako bi dobio potporu za ta četiri hektara.

"Devetog, desetog lipnja - što ja trebam, da malčiram livade i na čemu da držim konje? Tako nema potpora ni za prošlu ni za ovu godinu. Bolje je onda ništa ne raditi, pa što daju - daju, nego se truditi“, kaže.

Poljoprivrednik je uvijek u minusu

Njegova poruka mladima je da čovjek treba otići živjeti na selo, šetati bos po travi, piti vodu sa izvora i hraniti se medom i voćem, ubrati plodove, otresti zemlju s njih i pojesti ih. No, baviti se poljoprivredom u ovom obimu, kaže Marinko, može samo onaj tko ima veliki kapital i dobre veze.

Istovremeno upozorava da ništa od onoga što ima nije njegovo.

"Sve što vidite – od kuće, traktora, ovaca, konja, krava, mehanizacije, pa do svega što ima oznaku i zastavicu EU – nije moje. Jer kad-tad može doći kontrola i reći: Niste ispunili uvjete propisane ugovorom, zašto smo vas sufinancirali? Dužni ste sredstva vratiti”, objašnjava Marinko.

Dodaje da onaj tko želi poljoprivredom baviti se kao primarnom djelatnošću i misli da će biti “svoj čovjek” i zaraditi, nije u pravu.

"Prvo, nikad nećete zaraditi, jer stalno ulažete - u mehanizaciju, traktor koji danas košta od 50.000 do 100.000 eura, pa i više. Popravci na takvom traktoru mogu biti i 15.000, 20.000 ili 30.000 eura. Ljudi misle: Pogledaj ga, koliko traktor ima. Ne. Čovjek, poljoprivrednik, OPG-ovac, seljak stalno ulaže i uvijek je u minusu. Trenutno u poljoprivredi nema sreće", zaključuje.