Hrvatski turistički oksimoron: 110 milijuna noćenja prilika za domaću proizvodnju ili uvoz?

Hrvatska je u 2025. godini službeno prebacila brojku od 110 milijuna turističkih noćenja - prvi put u povijesti smo premašili taj prag, i ugostila preko 21 milijun posjetitelja.

Dok javni narativi te brojke slave kao "povijesne uspjehe", ekonomski podaci Eurostata razotkrivaju duboki strukturni problem koji se može opisati samo kao turistički oksimoron. Situaciju u kojoj imamo hiper-potražnju na vlastitom pragu, dok nam je domaća proizvodnja koja bi tu potražnju trebala opsluživati, u potpunom rasulu.

I tu dolazimo do ključnog pitanja: tko na toj potražnji zarađuje? Sto deset milijuna noćenja je egzaktna potražnja za hranom. Zašto turizam jača uvoz umjesto domaće poljoprivrede?

Najstabilniji kupac domaće proizvodnje

Ako ima pravi smisao kao dodana vrijednost, onda mu je jedna od primarnih zadaća jačanje lokalne ekonomije. Turizam nije samo “sektor”, nego nacionalno tržište. A tržište od 110 milijuna noćenja znači 110 milijuna doručaka, ručkova i večera i to ne u teoriji, nego u vrlo predvidivoj operativi: od krumpira do salate, od jaja do mrkve, od mesa do ribe, od mlijeka do vina. U takvom modelu trebao bi biti najstabilniji kupac domaće proizvodnje.

No u Hrvatskoj je nažalost suprotno. Umjesto da kroz njega jačamo lokalnu ekonomiju i izvoz, mi jačamo uvoz. I to nije samo dojam, nego se vrlo jasno vidi u pokazateljima o poljoprivredi. Podaci o tome govore godinama, dovoljno je pogledati samo bazični podatak (ne ulazeći dublje u cijelu strukturu) obujma poljoprivredne proizvodnje koji govori u konstantnom padu u većini grana.

No sada, imamo još jedan od pokazatelja koji nam donose podaci Eurostata.

Državni zavod za statistiku (DZS) za 2024. bilježi da je vrijednost poljoprivredne proizvodnje iznosila oko 3,09 milijardi eura (porast u odnosu na godinu prije), a bruto dodana vrijednost oko 1,65 milijardi eura.

Drugim riječima: na papiru izgleda kao rast. Ali upravo tu je klasična zamka: nominalne vrijednosti mogu rasti i kad sustav realno slabi - pogotovo u razdobljima viših cijena inputa i hrane.

Naime, Eurostatovi podaci o ekonomskim računima u poljoprivredi za 2024. i 2025. godinu donose "hladan tuš“ i vrlo jasno razdvajaju nominalno i realno. Kako se navodi u njihovu izvještaju, vrijednost poljoprivrede u Hrvatskoj nominalno je veća nego 2009., ali je njezina realna vrijednost 2024. bila oko 36 % manja nego 2009., dok je obujam u odnosu na prije 15 godina pao za oko 18 % (uz procjenu daljnjeg pada).

Tu imamo više faktora. Prvi je iluzija rasta. Iako je vrijednost poljoprivrede u Hrvatskoj nominalno rasla (ponajprije zbog rasta cijena inputa poput energenata i sjemena), njezina realna vrijednost pala je za više od trećine – točnije 36 % u odnosu na 2009. godinu. Drugi je činjenica da smo jedina članica Europske unije u kojoj je ta vrijednost danas manja nego prije 15 godina.

I na kraju, pad obujma. Dok u EU kontinuirano raste, u Hrvatskoj je on u istom razdoblju pao za oko 18%, uz daljnje procjene pada u tekućoj godini.

Ili jednostavnim rječnikom: dok turizam generira potražnju kakvu mnoge EU zemlje mogu samo sanjati, mi ne gradimo domaći lanac opskrbe nego ga prepuštamo uvozu.

Turizam kao tržište, a ne samo statistika

Smisao turizma je da bude generator lokalne ekonomije, a ne platforma za jačanje stranih ekonomija kroz uvoz. Potražnja je egzaktna, mjerljiva i ponavljajuća. Upravo zato on može (i mora) biti alat industrijske politike - posebno za poljoprivredu i prehrambenu industriju.

Promatrajući naše konkurente prema Eurostat podacima vidimo da se ipak može:

Grčka i Španjolska: Ove države su ciljano iskoristile turistički uzlet za povećanje vrijednosti domaće proizvodnje. Grčka je povećala njezin udio u BDP-u s 2,2 % na 3,2 %, dok ga je Španjolska podigla s 1,8 % na 2,3 %.

Hrvatski trend: Kod nas je situacija obrnuta. Udio poljoprivrede u BDP-u pao je s 2,5% na 1,8%. Umjesto da hranimo goste domaćim proizvodima, mi smo povećanje potrošnje pretvorili u rast uvoza hrane i produbljivanje minusa u robnoj razmjeni.

Sa 110 milijuna noćenja ne govorimo o apstraktnim brojkama, nego o matematički sigurnoj i predvidivoj potrošnji - o doručku, ručku i večeri, svaki dan.

Najveća ironija je što turizam marketinški prodaje “autentičnost”. Lokalno, domaće, sezonsko, a nabava često radi suprotno jer je sustav neorganiziran. Nema ugovorene proizvodnje, nema jakih regionalnih otkupno-distribucijskih točaka, nema standardizacije i kontinuiteta, nema ozbiljnog povezivanja hotelijerstva/ugostiteljstva s proizvođačima.

Rezultat je ekonomski oksimoron - rekordna noćenja na uvoznom tanjuru.

Hrvatska je među državama u kojima uslužne djelatnosti (restorani, kafići, hoteli) čine barem 10% dodane vrijednosti BDP-a i 17% zaposlenosti. Imamo savršenu bazu za ugovorenu proizvodnju, kratke nabavne lance i regionalne distribucijske centre. Međutim, bez strateškog upravljanja, mi gostu prodajemo "autentičnost" na tanjuru, dok iza kulisa uvozimo krumpir, meso i povrće koje bismo mogli proizvesti u vlastitim selima.

Ne treba nam nova filozofija, nego učinkovito upravljanje sustavom. Sektor mora postati glavni klijent domaće proizvodnje. To ne znači da će sve biti domaće (niti treba), ali je nelogično da zemlja s ovakvom potražnjom nema mehanizme kojima je moguće pretvoriti je u domaću ponudu. Podaci o noćenjima, sezonalnosti i strukturi gostiju, predvidljivost i novac u sustavu već postoje - sve što treba je sustav koji ih zna iskoristiti.

Problem nije želja, nego sustav

Zanimljivo je da u ovoj priči krivnja trenutno nije samo na jednoj strani. Sektor je suodgovoran za današnje stanje jer je godinama birao najlakši nabavni put umjesto da potakne razvoj lokalnih klastera i opskrbnih lanaca.

Danas je problem prije svega strukturni i sustavni: nemamo dovoljno jaku resursnu bazu, klastere, organizirane nabavne lance i logistiku koja može operativno spojiti lokalne proizvođače s hotelima i restoranima.

Paradoks je da danas sve više hotelijera i restorana želi lokalne namirnice. Zato smo došli do situacije u kojoj trenutno želja postoji, ali sustav ne postoji: nema tko pouzdano konsolidirati ponudu, garantirati standard, riješiti hladni lanac i dostaviti robu na vrijeme.

U cijeloj priči ključni je problem operativa. Danas neki hotel ili restoran može iskreno htjeti lokalne namirnice, ali nema sustav koji to čini jednostavnim: jednu narudžbu, jednu fakturu, standardiziranu kvalitetu, dogovorene količine i isporuku na adresu. Kroz ovih 10 godina pričao sam s puno hotelijera i vlasnika restorana na tu temu, i upravo tu leži glavni problem. Jer prije svega, moramo ispuniti količine, standardan kvalitete i imati efikasnu dostavu, prije nego uopće otvorimo pitanje cijene proizvoda.

Bez klastera, otkupno-distribucijskih točaka i logistike, “kupuj lokalno” ostaje dobar slogan, ali još ne i poslovni proces.

Podaci Eurostata su još jednom neumoljivi.

Trenutno smo u situaciji u kojoj na našem uspjehu u turizmu disproporcionalno najviše zarađuju strani proizvođači. Moramo odlučiti hoćemo li ostati posrednici tuđih proizvoda ili iskoristiti priliku za ono što je primarna zadaća - jačanje domaće poljoprivrede, poticanje ruralnog razvoja i jačanje nacionalne ekonomske suverenosti.

Zato ovo nije tekst protiv turizma. Ovo je tekst protiv ideje da je dovoljno samo “napuniti krevete” i slaviti to kao jedini uspjeh. Trebamo redefinirati KPI-eve, odnosno parametre uspjeha. Uz noćenja i dolaske, moramo mjeriti i lokalnu dodanu vrijednost, udio domaće hrane u nabavi, kratke lance opskrbe, ugovorenu proizvodnju i učinak na ruralni prostor.

Tu nema stihije. Stihija je kada samo brojimo noćenja.

Domaća proizvodnja ili uvoz?

Ne možemo se istovremeno čuditi što ruralni prostor propada, što nam je domaća proizvodnja nedovoljna, što se sezonalnost pretvara u stres-test nabave i zašto gostu prodajemo “autentičnost” na tanjuru, dok iza kulisa kamion istresa robu iz uvoza umjesto da turizam postane stabilan, glavni kupac domaće proizvodnje.

Jer riječ je ne samo o "sektoru“. Riječ je o tržištu, ekonomiji i resursu - tržištu koje kod nas postoji u brojkama kojima rijetko koja zemlja u EU uopće može parirati. Logično pitanje glasi: tko na njemu zarađuje - domaća proizvodnja ili uvoz? Hoćemo li ga koristiti za jačanje domaće proizvodnje i ruralnog razvoja ili nastaviti biti platforma za tuđe lance vrijednosti?

Dok god rekordna potražnja završava kao rast uvoza, mi ne gradimo nacionalno bogatstvo - nego ga izvozimo. Sve ostalo je održavanje ekonomskog oksimorona koji dugoročno vodi u ovisnost i gubitak razvojne logike.

Jer jednom kad nestane "selo", nema čarobnog štapića ili jednog klika koji će vratiti poljoprivredu.

Pustimo što je bilo, nego se fokusirajmo što i kako dalje.

Turizam mora biti naš najveći domaći “kupac” i to je ogromna prilika i zdrav razum. Imamo sve preduvjete da “lokalno” prestane biti parola i postane operativni model. Sa 110 milijuna noćenja znamo kada, gdje i što se troši.

Hrvatska može preko njega izgraditi kratke lance opskrbe, potaknuti udruživanje proizvođača, otvoriti prostor za domaću preradu i učiniti lokalne proizvode dostupnima, standardiziranima, konkurentnima te ojačati regionalne distribucijske centre koji spajaju OPG-ove i prerađivače s hotelima i restoranima. To se ne može dogoditi slučajno, samo od sebe ako zakon tržišta nego samo planski i strateški.

To je put da autentičnost s jelovnika konačno postane autentičnost u nabavi i da turizam, umjesto da samo troši, počne sustavno proizvoditi vrijednost u vlastitoj kući.