9. Konjarske vatre

U ono doba kada se živjelo po starinski način, dok je bilo pustih seoskih pašnjaka i utrina brojnih konja i konjara palile su se konjarske vatre. Palile su se zbog druženja i divana, i one su lakše i brže okupljale konjare koji su tada veselije dovodili svoja blaga na ispašu i noćivanja. Na taj se način štedjela hrana, koje nikada nije bilo u dovoljnoj mjeri. Konačenja s konjima na otvorenom su običaj koji se u županjskom kraju održavao u razdoblju kada je započeo proces raspada seoskih obiteljskih zadruga pa novoformirane obitelji su oskudijevale s hranom za stoku.

Toga, sada već nekog davno prošlog vremena, ovoga vikenda prisjetili su se iznova, 9. puta po redu, Županjci u sklopu priredbe "Konjarske vatre", održane na temu "Konji brodarski". Kako je naime pojašnjeno posjetiteljima te priredbe, prije vremena parobroda, u sustavu riječnog prometa veliku ulogu imali su konji, koji su uzvodno vukli plovila. Obalni put kojim su se kretali-kopitnica su bile širine od deset metara gdje su brodove vukli konji pomoću užadi. Ovo je nekad bio unosan posao tako da su od Zemuna do Županje brodari plaćali za vuču jednog konja 15, a do Broda 20 forinti, a u Zemunu je znalo biti i do 400 konja koji su vukli brodove Savom i Dunavom.

Tijekom svečanosti koju su organizirali Zavičajni muzej Stjepana Grubera u Županji i Konjogojska udruga Stari graničar iz Županje, zapovjednik županjske Vojno povjesne postrojbe Serežani Zdenko Kobaš je dao prijavak predsjedniku Konjogojske udruge „Stari graničar Vinku Filipoviću i konjarske vatre su zapaljene. Osim konjarskih vatri zapaljene su i nepokretne baklje tzv. mašali. Oni su paljeni od strane graničara u vrijeme Vojne krajine kad su osjećali neprijateljsku (tursku) opasnost. Straža je davala signale za uzbunu kad bi opazila kretanje vojnika na desnoj obali Save, pripremanje čamaca za prijelaz ili neku drugu opasnost. S dugačke motke, omotane slamom ili sijenom, širio se dim, vatra je svjetlila, pucketala i brzo gorjela. Ta svjetlosna uzbuna bila je praćena počesto pucnjavom.

U izvedbi Kulturno-umjetničkog društa Tomislav iz Županje posjetitelji su mogli vidjeti i tradicijski običaj prevlačenja vodenice koje su, kako je poznato, služile za mljevenje žita i dobivanja brašna, a u Županji i njezinoj okolici bile su u uporabi od 18. stoljeća do početka 20.-tog. Gotovo svaka malo jača županjska zadruga u ono je vrijeme imala vlastitu vodenicu na Savi. Nakon programa, sve posjetitelje zabavljao je tamburaški sastav Salaš.

Autor: Alen Kuns