Zašto talijanski proizvođač dobije X eura za pšenicu, a hrvatski X-Y% za istu kvalitetu?

Otkupna cijena pšenice naljutila je ratare koji strahuju da bi se isti scenarij mogao ponoviti za koji mjesec s kukuruzom. Iz tog razloga, a prije same žetve navedene kulture te soje i suncokreta, iz Hrvatske poljoprivredne komore najavljuju sastanak svih aktera proizvodnje i otkupa u Osječko-baranjskoj županiji. 

Zanimljiv osvrt na pitanje kako to da talijanski proizvođač dobije X eura za pšenicu, a hrvatski X-Y% eura za istu kvalitetu pšenice, dao je na poslovnoj stranici LinkedIn, osnivač i direktor tvrtke S-GRAIN BI d.o.o Robert Jurišić koji, uz njegovu dozvolu, prenosimo. 

Kaže, vrlo jednostavno, naša industrija i naše tržište je premalo i preslabo, a potražnja je više nego dvostruko manja od ponude. Italija je tržište od 60 milijuna ljudi i 100 milijuna turista godišnje, Hrvatska ima ljudi kao šire područje utjecaja grada Milana, a logistički je vrlo zahtjevna zbog svog obilka i sezonalnosti. BDP per capita je neusporediv, a vrlo je važan kada je u pitanju potrošnja.

Kada bi domaća potražnja bila veća od proizvodnje (kao što je to slučaj u Italiji), onda bi se domaći potrošači morali boriti za robu, a samim time bi profitirali domaći proizvođači, koji bi uvijek zbog pariteta dobili veću cijenu nego prodavatelji iz izvoza. Baš kao što je to slučaj danas s Italijom i Hrvatskom.

Talijanski proizvođač ima beznačajan trošak transporta da dopremi pšenicu do krajnjeg potrošača u svom susjedstvu, u odnosu na trošak koji ima prodavatelj iz Hrvatske (koji pak po tom pitanju ima konkurentsku prednost u odnosu na prodavatelja iz Srbije i Rumunjske jer je geografski bliže Italiji, ali ne i od prodavatelja iz Slovenije koji imaju još manji trošak).

No, najvažnije je da je hrvatska industrija daleko manje razvijena od talijanske. Zbog toga se najveći dio pšenice proda kao sirovina, jedan dio završi u proizvodnji brašna, kao i dio koji preko brašna završi u proizvodnji kruha i ostalih pekarskih proizvoda te u konditorskoj industriji.

"Samo mali dio završi u proizvodnji domaće tjestenine", upozorava Jurišić. S druge strane u Italiji, gotovo sva pšenica završi u nekom finalnom proizvodu poput pizze, tjestenine, peciva, keksa i vafli, pri čemu se u cijelom lancu stvara proizvod koji ima puno veću dodanu vrijednost. Osim toga, većina tih proizvoda je globalno prepoznata te se izvoze na sve kontinente svijeta, što nažalost nije slučaj s proizvodima domaće industrije.

Fiskalna i parafiskalna opterećenja na poslovanje u Italiji i Hrvatskoj su različiti, naravno negativni u korist Hrvatske, što je pitanje za naše nove ministre gospodarstva i financija, kako država može pomoći da domaća industrija bude konkurentnija u svijetu. U Italiji ima veliku pomoć od države kroz skrivene poticaje kojima se povećava konkurentnost njihove industrije, ali to je, zaključuje Jurišić, tema sama za sebe.