Vršidba pšenice i gumna

Žanju srpi, mašu kose, djed se žuri, snoplje broji. Škriplju vozi brašno nose, snaša preduć čedo doji’, stihovi su pjesme Himna domovini Antuna Mihanovića, čije je stihove taj istaknuti pjesnik posvetio životu na selu, a posebno žetvi.

Međutim, duboke promjene u društvu nastale u protekla dva desetljeća, ubrzale su nestajanje brojnih elemenata pučke kulture i tradicije. Kako bi se barem na trenutak vratili na pradjedovske megdane i oteli zaboravu sve ono što je obilježilo život naših očeva i djedova, dvojica braće Mario i Nikša Škero iz istoimenog zaselka na istočnom dijelu šestanovačke općine, organizirali su vršidbu pšenice na starinski način - s konjima.

Okupilo se na gumnu u Škerićim staro i nejako, kako bi posvjedočili zanimljivom događaju. Već je u rano jutro snoplje pšenice prostrto na zaravnoj površini, a ubrzo su došla i konji Ante Ribičića Tokića. Trenutak poslije praši se sve u šesnaest. Ubrzo se slegla prašina i cijelo selo radi na skupljanju pšenice, koja će se na posljetku provijat.

Norme ponašanja

Znalci tvrde kako za uspješnost sjetve i bogatstvo prihoda treba poštovati određene norme ponašanja. Naime, na dan sjetve nije se smjelo ništa iznositi izvan iz kuće, darivati, posuđivati ili pokazivati. Sjetva se, pa tako i vršidba, morala započinjati ranom zorom, čak i prije izlaska sunca i to u ženske dane, srijedu ili subotu, jer pšenica je ženskog roda, pa bi poslovi oko nje u muške dane bili uzaludni.

- Organiziranjem vršidbe u našem selu, htjeli smo pokazati samo dio onog života, obilježenog mukotrpnim radom i odricanjima, ali ipak kudikamo zadovoljnijeg i sretnijeg od ovog potrošačkog vremena, kada nemamo vremena ni za sebe, a kamoli za svoje prijatelje i susjede ili ne daj Bože, za događanja kao što su ova, sjetno će jedan od organizatora seoske vršidbe Mario Škero.

Autor: MLADEN NEJAŠMIĆ