Optimalan sadržaj humusa - garancija plodnosti tla

Humus je tamna, organska tvar, nastala humifikacijom biljaka i životinja. Humus predstavljaju visokomolekularni organski spojevi u tlu nastali kao produkt djelomične razgradnje mrtve organske tvari (biljnih i životinjskih ostataka). Humus u prvom redu vrlo povoljno utječe na strukturu tla. Teška i zbijena tla postaju huminizacijom rastresitija, rahlija i lakša, a time se poboljšavaju i druga svojstva tla, u prvom redu režim vode, zračnost i toplina. U pogledu kemijskih svojstava, humus sadrži sva potrebna biljna hranjiva. Humus utječe povoljno i na biološka svojstva tla time što je izvor ugljika potrebnog za život i razmnožavanje mikroorganizama. Mikroorganizmi rastvaraju organske tvari i razlažu ih na mineralne sastojke koji biljkama služe za ishranu. Prilikom raspada humusa stvara se CO₂ koji je biljci potreban za asimilaciju i koji u tlu aktivira biljci nepristupačne kemijske spojeve. Iz toga slijedi da treba poznavati oblike humusa i njegove količine u tlu. U suvremenoj poljoprivredi treba poduzimati sve mjere koje pospješuju tvorbu blagoga humusa i njegovo povećanje u tlu. Postoji više metoda za određivanje humusa, a sve se zasnivaju na istome principu – jakim oksidansima djeluje se na organsku tvar pri čemu dolazi do oksidacije ugljika iz humusa.

Prema sadržaju humusa, tla se svrstavaju u sljedeće skupine. Vrlo slabo humozna tla sadrže do 1% humusa, slabo humozna 1-3% humusa, dosta humozna 3-5% humusa, jako humozna tla s 5-10% humusa te vrlo jako humozna tla koja sadrže više od 10% humusa.

Agroekološki značaj humusa

• Mineralizacija humusa omogućuje biološko kruženje elemenata, bez kojega autotrofni organizmi ne bi opstali
• Humus pomaže stvaranju stabilne strukture tla - idealna tvar za ljepljenje strukturnih agregata
• Humus je važan dio adsorpcijskog kompleksa - ima trostruko veći kapacitet adsorpcije od gline
• Humus je najznačajniji izvor dušika u tlu, ali i drugih elemenata (fosfor, sumpor, bor, molibden) neophodnih za rast i razvoj biljaka

Intenzivnim ratarenjem pojačavaju se procesi mineralizacije humusa pa je potrebno dodavati organsku tvar (organskom gnojidbom) te primjerenim plodoredom i regulacijom reakcije tla održavati optimalan sadržaj humusa u tlu.

Preko 90 posto ispitanih površina u Osječko-baranjskoj županiji je slabo humozno

Podaci o sadržaju humusa u tlu prikupljeni u sklopu Projekata Osječko-baranjske županije govore da je preko 90% ispitanih površina slabo humozno (ima sadržaj humusa manji od 3%). Sadrži više ugljika (55% - 60%) nego nerastvorene organske tvari te velike količine dušika (3% - 6%). Sve humusne tvari mogu se podijeliti u tri grupe.

1. Huminski ugljen (inertan dio humusa; djelomično humificirana organska tvar)
2. Huminske kiseline (organske kiseline koje mogu odcijepiti H-ione i s jakim bazama tvoriti soli – humate. One su aktivan dio humusa i zato najvažnija grupa humusnih tvari.)
3. Fulvokiseline (imaju ulogu zaštitnog koloida i vrlo su snažan faktor razgradnje mineralnog dijela tla. Najpoznatiji oblici humusa su blagi humus i kiseli humus. Blagi humus zasićen je bazama, ponajviše kationima zemljoalkalijskih metala (Ca i Mg). Kalcijski humati važan su faktor strukture tla i stabilnosti strukturnih agregata. Ovaj humus se nalazi na najboljim tlima. Kiseli humus, bogat fulvokiselinama i nezasićenim huminskim kiselinama nalazi se na lošijim tlima.

Pravilnim plodoredom može se riješiti oko 70 % problema u uzgoju

Plodored je poseban sistem biljne proizvodnje kojega mnogi smatraju temeljem organske proizvodnje. Pravilnim plodoredom može se rješiti oko 70 % problema bolesti i štetočina u ratarstvu. Plodored je sistem prostorne i vremenske smjene usjeva, što omogućava raznolikost vrsta u proizvodnji i uloga mu je višestruka:

• održava i poboljšava plodnost i strukturu zemljišta
• podstiče pokretanje hraniva iz nižih slojeva
• regulira bolesti, štetočine i korove
• dovodi do smanjenja gubitka hraniva ispiranjem
• sprečava pojavu erozije
• potiče mikrobiološke procese.

Prisustvo više biljnih vrsta doprinosi boljem iskorištavanju najvažnijih resursa (vode, hraniva, svijetlosti.). Uzgojem iste kulture na istoj parceli više godina uzastopno, dolazi do premorenosti zemljišta, a posljedica toga je opadanje prinosa i širenje bolesti, korova i štetočina. Naročito je opasno ponovljeni uzgoj usjeva koji previše iscrpljuju zemljište, odnosno troše velike količine hranjivih materija, a uz to i kvare njegovu strukturu. Premorenost zemljišta mogu izazvati i različite izlučevine korijena biljaka, koje pored pozitivnog utjecaja na usjeve mogu imati i negativan. Dok se u konvencionalnoj proizvodnji zadovoljavajući rezultati mogu postići četvoropoljnim plodoredima, kod organske proizvodnje treba primjenjivati višepoljne plodorede (šesto, osmo i desetopoljne), odnosno uključiti usjeve sa različitom namjenom.

Potrebno je voditi računa da se uzmu u obzir neka osnovna pravila u pogledu plodoreda.

• smjenjivati usjeve koje imaju duboki koijren sa usjevima plićeg korjenovog sistema;
• smijenjivati azotofiksatore (leguminoze) koje vezuju atmosferski dušik sa vrstama koje nemaju tu osobinu, a uz to ga i mnogo troše;
• kulture koje sporije niču i osjetljive su u početku na korove (soja, šećerna repa) sijati poslije onih koje sprječavaju razvoj korova (lucerna, travno-dijetelinske smjese, vrste za zelenu gnojidbu i dr.);
• biljke gušćeg sklopa sa razvijenijim nadzemnim dijelom kombinirati sa biljkama rjeđeg sklopa;
• izbjegavati sjetvu/sadnju prijemčljivih usjeva na mjestima na kojima postoji opasnost od određenih bolesti;
• smjenjivati lisnate i korjenaste vrste;
• uzgajati različite sorte iste vrste kako bi se postigla bolja kontrola korova i sl.

Važnu, možda i najvažniju ulogu u plodoredu imaju travno - dijetelinske smjese, lucerna i ostale mahunarke jer su odlični predusjevi većini ratarskih biljaka. Međutim, ukoliko se ove vrste pojavljuju previše često, može doći do pojave bolesti mahunarki. Iza njih, naročito dobro uspijeva krumpir (ostavlja zemljište čisto od korova i redovno se gnoji, pa dio hraniva koji se još nije mineralizirao, iskorištava slijedeći usjev). Raž i biljke za zelenu gnojidbu (repica, gorušica) su u ovom pogledu dosta cijenjene. Nakon žetve strnih žita, zemljište ostaje golo, podložno eroziji, gubitku vode i ispiranju hraniva. Da bi se to onemogućilo, u organskoj proizvodnji se podsijavaju žita leguminozama, travno - dijetelinskim smjesama ili vrstama za zelenu gnojidbu (gorušica) u proljeće. Na manjim površinama se obavlja ručno (sjetvom omaške), a na većim raspršivačima gnojiva i preciznim sijačicama. Plodored je najlakše organizirati na mješovitim gospodarstvima koja se bave i biljnom i stočarskom proizvodnjom.

Zelena gnojidba (sideracija) i pokrovni usjevi

Zaoravanje zelene mase određenih biljnih vrsta naziva se zelena gnojidba ili sideracija. Obogaćivanje tla organskom tvari i dušikom zelenom gnojidbom je diskutabilno te se najčešće postiže samo u razdoblju provođenja takve mjere. Naime, sadržaj organske tvari u tlu je karakteristična i stabilna veličina, zavisna od klime i kemijsko-fizikalnih svojstava tla, ali se zato zelenom gnojidbom može znatno povećati biogenost tla. Sideracija ima značaj u povećanju dušika tla i to bez utroška energije jer leguminozne biljke simbiotski vežu molekularni dušik iz atmosfere. Ona također pomaže u sprečavanju površinske erozije, poboljšava fizikalne karakteristike tla (povećava retenciju za vodu i aeraciju), sprečava ispiranje hraniva (konzervacija hraniva) i intenzivira mikrobiološke procese u tlu. Stoga je zelena gnojidba posebno interesantna u alternativnim sustavima biljne proizvodnje.

Biljne vrste koje se koriste za zelenu gnojidbu trebaju sadržavati veliku količinu lakorazgradljivih tvari, najprije dušika i pepela te je poželjno da se proces njihove razgradnje nakon zaoravanja odvija što brže. Međutim, sastav biljaka mijenja se tijekom vegetacije pa starije biljke sadrže više lignina i celuloze, a manje pepela i dušika, teže se razlažu i imaju nepovoljniji C:N omjer. Nasuprot njima, kod mlađih biljaka koje se brzo razlažu, mogući su gubici u obliku amonijaka pa se za zelenu gnojidbu pristupa kompromisnom rješenju, obično se zaoravaju biljke u fazi cvjetanja.

Za zelenu gnojidbu uzgajaju se biljke relativno brzog porasta, s dosta organske tvari i velike apsorpcijske moći korijena, što im omogućuje relativno efikasnu transformaciju nepristupačnih oblika hraniva u bioraspoloživa hraniva. Kod izbora usjeva (ili smjese usjeva) za zelenu gnojidbu, treba znati da leguminoze sadrže relativno puno dušika uz niži sadržaj ugljikohidrata, dok je kod trava to suprotno. Zelenu masu prije zaoravanja potrebno je usitniti radi nesmetane obrade i pripreme tla za sjetvu.

Pokrovni usjevi neobično su važni u sustavima primarne organske proizvodnje, naročito s aspekta održive poljoprivredne proizvodnje. Pod izrazom pokrovni usjev podrazumijeva se više različitih mjera održavanja tla pod vegetacijom (zimski pokrovni usjevi, zelena gnojidba ljeti, “živi malčevi” (međuusjevi), sjetva krmnog bilja iza glavnog usjeva), a s namjerom održanja ili povećanja organske tvari tla, poboljšanja fizikalnih svojstava tla (strukture, vodozračnog režima), akumulacije dušika leguminozama, poboljšanja mikrobiološke aktivnosti tla, suzbijanja korova, odnosno općenito podizanja plodnosti tla.

Dakle, zelena gnojidba podrazumijeva unos svježe, lakorazgradive organske tvari u tlo (nakon cvatnje) s namjerom obogaćivanja tla hranivima, dok pokrovni usjevi imaju dodatnu funkciju “pokrivača tla” s namjerom sprečavanja erozije (vodom ili vjetrom) i ispiranja hraniva, prije svega nitrata (u tom smislu često se nazivaju i “usjevi hvatači” ("catch crops", npr. raž poslije kukuruza spriječiti će ispiranje hraniva tijekom zime). Pokrovni usjevi mogu biti jednogodišnje, dvogodišnje ili višegodišnje zeljaste biljke, često i više vrsta biljaka združenih sjetvom. Od zimskih pokrovnih usjeva često se koriste različite leguminoze (djeteline, grahorice), ali to može biti i raž (pa čak i mješavina raži, ječma i pšenice) ili neka druga žitarica koja dobro podnosi zimske uvjete uzgoja. Pokrovni usjevi uzgajani ljeti uglavnom imaju namjenu siderata i koriste se u cilju popunjavanja plodoreda uz obogaćivanje tla hranivima, posebice na slabo plodnim tlima, ili kao priprema zemljišta za višegodišnji usjev ili zasnivanje trajnog nasada. Koriste se različite leguminoze, ali i druge biljne vrste kao što su proso, krmni sirak, sudanska trava, rauola, heljda i dr., koje će pomoći u poboljšanju fizikalno-kemijskih svojstava tla i “gušenju” korova.

Pod pojmom “živi malč” podrazumijeva se pokrovni usjev unutar godišnjeg ili višegodišnjeg usjeva ili trajnog nasada (među usjev) koji donosi dobit. Živim malčevima suzbija se korov, smanjuje ili spriječava erozija tla, poboljšava plodnost, zadržava voda i utječe na bolju kvalitetu podzemne vode (sprečavanjem ispiranja lakopokretnih iona). Primjerice, živi malč može biti grahorica u kukuruzu, djetelina u “no-till” povrću, različite trave ili leguminoze u voćnjacima i vinogradima. Za suzbijanje korova koriste se biljke koje imaju naglašena alelopatska svojstva (usporavaju ili inhibiraju rast drugih biljaka ili korova). Npr. mlada raž zaorana u punom busanju, a prije “no-till” sadnje povrća može spriječiti pojavu korova za nekoliko tjedana, odnosno sve do trenutka kada usjev potpuno “pokriva” tlo.

Efikasnot sideracije i uzgoja pokrovnih usjeva treba procjenjivati, s jedne strane kroz podizanje plodnosti i obogaćivanje tla hranivima, sprečavanje erozije, redukcije korova, zadržavanje hraniva i sprečavanje onečišćenja podzemnih voda, ali i s aspekta ekonomske isplativosti. Naime, kratkoročna korist često može biti niža od uloženih sredstava i rada te potrebu za zelenom gnojidbom i sjetvom pokrovnih usjeva treba razmotriti za svaki konkretni slučaj, posebice analizirajući dugoročnu korist (spriječavanje erozije i onečiščenje okoliša, podizanje produktivnosti tla, eliminacija korova). U ekološkoj proizvodnji hrane, sideracija i sjetva pokrovnih usjeva, zapravo nema alternativu.

Tehnologija uzgoja crvene kalifornijske gliste podrazumijeva korištenje organskog „otpada" u svrhu proizvodnje lumbrihumusa

Lumbrihumusom se prinosi povećavaju od 15 do 60 posto. Unatoč tomu kod nas se kalifornijskim glistama bave rijetki pojedinci. Kalifornijske gliste se uzgajaju upravo zbog proizvodnje lumbrihumusa koji je 10% prirodno, ekološko gnojivo. Tog humusa u nas kao, ni u Europi, nema dovoljno. Radi se o jednom od najdeficitarnijih proizvoda na tržištu koje je veliko i zahtjevno te pruža mogućnost zaposlenja svim zainteresiranim za bavljenjem ovim poslom. Lumbrikultura (uzgoj crvene kalifornijske gliste) odnosno proizvodnja lumbrihumusa je djelatnost koji s visokom učinkovitošću štiti okoliš (tlo-zrak-vodu). Tehnologija uzgoja Crvene Kalifornijske gliste podrazumijeva korištenje organskog „otpada“ kao hrane za gliste od kojeg se dobiva visoko kvalitetno organsko – biološko gnojivo – lumbrihumus.

Lumbrihumus kalifornijskih glista sadrži visoke koncentracije korisnih bakterija i drugih mikroba koji su nusproizvod probavnog trakta glista. Probavni trakt glista razgrađuje i miješa hranjive sastojke i elemente potrebne biljkama za rast u jednostavne oblike. Te oblike biljka uzima iz tla bez velikih napora, a višak elemenata ostaje u zemlji lako dostupan biljci u razvoju.

• Lumbrihumus prirodno sadrži biljne hormone rasta auksin i citokinin koji potiču brži i jači razvoj biljaka. Kako se kalifornijske gliste hrane i štetnim gljivicama i bakterijama iz dobivene hrane, one ih prerađuju, te se na taj način smanjuje mogućnost oboljenja biljaka.
• pH vrijednost lumbrihumusa je neutralna, te svojim sastavom neutraliziraju kiselost tla i omogućavaju biljkama normalan rast.

Lumbrihumus ima vrlo široku lepezu upotrebe. Koristi se u proizvodnji povrća, cvjećarstvu, voćarstvu. Osim što popravlja strukturu tla, podiže razinu prozračnosti i pomaže razvoju flore, kako iznad tako i u tlu. Također, doprinosi i razvijanju mikroorganizama koji tlo čine živim. U organskoj proizvodnji lumbrihumus je nezamjenjiv jer je i sam dobiven od organske sirovine (u organskoj proizvodnji lumbrihumusom se povećavaju prinosi od 20-60 posto, pojačava otpornost biljke te dovodi do ranijeg sazrijevanja povrća i voća).

Tehnologijom prerade pomoću crvene kalifornijske gliste na idealan način se zbrinjavaju ogromne količine stajskog gnojiva, biljnog otpada s polja, kućnog otpada, kartonske i papirnate ambalaže. Uz prethodnu pripremu (fermentacija), sav navedeni „otpad“ koristi se kao idealna hrana za gliste koju ona prerađuje, neutralizira štetne sastojke i neugodne mirise te proizvodi kvalitetan lumbrihumus. Isti se kroz razne aktivnosti (voćarstvo, vrtlarstvo) vraća u tlo pri čemu se zatvara ciklus tlo-biljka-životinja.

Foto: freedigitalphotos.net