Motivacija i podrška obitelji jača od birokracije za koju s 25 godina nije 'mladi' poljoprivrednik

"Na buču sam se odlučio jer je zahtjevna. U nju moraš ići svaki tjedan, promatrati cvatnju, zalijevati, provjeravati prašnike i ima li dovoljno vode, cinka, bakra. Kukuruz posiješ, pošpricaš, dodaš mu hranu i on stoji. Kako sam završio agronomsku školu, od početka su me privlačile zahtjevnije kulture. Ukratko, htio sam si dati više posla“, priča nam Ivan Brbot iz Rugvice, koji danas na 80 hektara, uz buču, uzgaja soju, kukuruz, repicu i pšenicu.

Do prije tri godine držao je stoku, 20 grla tovne junadi, ali je odustao, ne toliko zbog cijene, koliko zbog nedostatka zemlje.

"Iako sam mladi poljoprivrednik, zaposlen na obiteljskom gospodarstvu, plaćam doprinose i imam zaposlenog radnika, nisam uspio dobiti niti jedan hektar državne zemlje. Za mene bi već i parcela od 50 hektara značila ogroman pomak i otvorila mogućnost zapošljavanja još jedne osobe, no u praksi je nemoguće doći do ijednog komadića, bilo od države, bilo od općine“, dodaje nam ovaj 25-godišnjak.

Obiteljski posao

Želio bi proširiti proizvodnju, posebno povrća, ali bez sustava navodnjavanja to mu nije isplativo. Radi na tome da poveća površine pod tikvom sa sadašnjih 10 na 20-30 hektara.

"Ulaganje u bunar, pumpe i opremu je izrazito skupo, a ugovori na privatnu zemlju ne traju duže od pet godina. U takvim uvjetima to predstavlja prevelik rizik, dok se državna zemlja potpisuje na 25–50 godina i daje stabilnost za razvoj“, kaže Ivan dodajući i da je 20 od 80 hektara koje trenutno obrađuje raspoređeno na 30 parcela.

Nedavno su dobili i točne rezultate ovogodišnjih prinosa: 712 kg suhih koštica po hektaru na 9,2 ha, a na posebnoj parceli, u koju je uloženo mnogo truda i provedeno nekoliko pokusa, prinos je iznosio 910 kg/ha na 3,2 ha.

Sve je počelo s bakinih tri hektara zemlje

Ivan je OPG naslijedio 2018., a čim je napunio 18 godina potpuno se posvetio poljoprivredi. Obiteljska crta tu je bila presudna - odrastao je uz štalu pored bake koja se cijeli život bavila poljoprivredom pa mu je nastavak posla bio prirodan put, ali i izazov koji je želio dići na višu razinu.

"Baka ga je otvorila još prije sigurno 25-30 godina. Imala je krave i ja sam ostao s njom godinu dana, jer ona više nije mogla. Nisam vidio neku zaradu u tome, pa smo tada prodali stoku. Ona je imala 3 hektara, a ja sam postupno povećavao površinu, došao sam na oko 80 hektara ukupno“, kazuje.

Nekoliko godina tovio je bikove, ali zbog opsega posla više nije stizao baviti se i stočarstvom i ratarstvom, pa se postupno potpuno okrenuo oranicama. Ratarstvu se posvetio ozbiljnije, a prije dvije godine intenzivno je ušao u proizvodnju buča. Unatoč teškoj godini za ratare, zadovoljan je prinosima.

"Pšenica se kretala oko 4,5 tone, što je standard za naš kraj. Repica je bila solidna, soja oko 3 tone, a kukuruz je mjestimice podbacio, mjestimice bio dobar - svega ima na polju“, dodaje.

Puno fizičkog rada

Ivan napominje da uzgoj tikve zahtijeva mnogo fizičkog rada: od odlaska kombajnom u polje, pretovara u prikolice, istovara u praonu, sušenja u sušari, prebacivanja u vreće, pa do njihovog ponovnog provjetravanja. Unatoč suši, ova mu je godina gotovo dvostruko bolja jer je uložio više truda i naučio sve što se moglo o uzgoju.

"Pročitao sam više od 2.000 stranica, proučio što je važno, kada nastupaju bolesti, kako ih liječiti i kada prskati. Povezao sam se s ljudima iz inozemstva, od Ukrajine do Mađarske, koji su mi dali korisne savjete, primjerice da se prska noću dok su cvjetovi zatvoreni. Sve to mi je ove godine znatno pomoglo. Kad je udarila najveća suša ljetos, zalijevao sam cisternom jer sam pretpostavio da će se ponoviti sušni uvjeti, i to mi je jako koristilo“, priča.

Prošle godine na pet hektara sve je radio na svoju ruku, bez ičijih savjeta, pa je, kaže, imao mnoštvo problema s bolestima i ambrozijom, sirkom te uskolisnim i širokolisnim korovima, koje je u bučama izrazito teško suzbiti. Danas tih problema s korovom nema.

"Najviše radimo bučino ulje, pekmez te slane i slatke koštice - ljute s paprikom, klasične paprene i slane s češnjakom. Od slatkih pravim mliječnu, bijelu i tamnu čokoladu, kapučino, kavu, malinu, naranču i kokos. Sve radimo sami, osim prešanja ulja, pa koštice vozim u uljaru u Šenkovec“, ističe.

Ističe da se pravom poljoprivredom čovjek ne može baviti sam. Iako su svi zaposleni, pomažu koliko mogu i svoje slobodno vrijeme često provode kod Ivana, uključujući se u rad na gospodarstvu.

"Tata Mato ima 70 godina i dok mi razgovaramo on je još vani. Loži peć za sušaru, sušimo još jednu turu. Šalim se da mi je najamni radnik. Mama Štefica je više za papire, a radi i pekmez te se bavi planovima oko seoskog turizma. Supruga Ana je zadužena za papire i pomaže koliko može. Nedavno smo se vratili s Bučijade u Ivanić-Gradu, gdje je dva dana bila po 12–13 sati, zaista mi je velika pomoć“, kaže

Ana i Ivan ovih dana očekuju prvo dijete. No njegova najuža obitelj broji 24 člana - šogori, sestre, djeca - koji svi pomažu koliko mogu, pa dodatna "radna snaga" nije problem.

Budući planovi - seoski turizam

Kao što smo već spomenuli, mama se bavi planiranjem seoskog turizma. Projekt se razvija još od 2007. godine, uz mogućnost prenamjene

"Plan nam je urediti kušaonicu bučinog ulja i drugih proizvoda, sve u jednom lijepom, uređenom prostoru nalik kušaonici sira ili vina. Uz to ću podići halu za strojeve i premjestiti sušaru, kako bi sve bilo zatvoreno, brže se sušilo i imalo što veći učinak“, priča Ivan.

Na imanju se nalazi velika drvena štala, koja datira još iz 1830. godine. Štala je dimenzija 24 × 12 metara, a Ivan i ekipa su je u cijelosti rastavili i postavili na nove temelje, čuvajući sve izvorne dijelove, uključujući biber-crijep na krovu.

"Zatim smo preselili još jednu kuću, rodnu kuću svoje bake, udaljenu oko 500 metara. Planiram je koristiti za seoski turizam. Imam i još jednu kuću, dimenzija 16 × 7 metara, koju također planiram postaviti na nove temelje iduće ljeto, ali prvo moramo napraviti pristupne puteve“, pojašnjava

Seoski turizam na imanju bit će usmjeren na otvaranje muzeja s narodnim nošnjama i starinskim predmetima, kako bi posjetitelji mogli doživjeti posavsku tradiciju. U planu je i izgradnja smještajnih kapaciteta te malog restorančića, sve u drvu, sa starom peći od šamotnih cigli, u potpuno tradicionalnom stilu, a za organizaciju je zadužena Ivanova majka.

S 25 godina prestar za 'mladog' poljoprivrednika

OPG je preuzeo 2018. kako bi se mogao prijaviti na natječaj za mlade poljoprivrednike, jer je znao da se želi baviti poljoprivredom. U razdoblju do 2023. nije niti jednom bio raspisan natječaj.

"Prošle godine je raspisan natječaj za mlade, ali ja se nisam mogao prijaviti jer mi je isteklo 5 godina od preuzimanja OPG-a. Kriterij im je glasio 'ako je nositelj OPG-a više od 5 godina od dana preuzimanja ili nasljedstva, nema pravo prijave', bez obzira što sam mlad. Dakle, netko od 40 godina se može prijaviti ako je u roku od otvaranja OPG-a i nasljedstva. Pitam se, je li on tada mlad?“, pita se.

Naglašava kako za bavljenje poljoprivredom treba čelična volja. Posao je ogroman, posebno ako netko želi živjeti isključivo od njega te zahtijeva potpunu predanost. Prisjetio se kako je s 19 godina muzao 20 krava, a do 2021. nije bio na moru, jer stoka ne zna za praznike niti godišnja doba.

"Uz trud i odricanje može se uspjeti i zaraditi, ali prvo ti treba netko tko je uvijek tu za tebe. Uz pomoć mog kuma Ivana i vlastiti trud mogu dati sve od sebe, ponekad raditi i po 18 sati, završiti posao unatoč kiši i sve obaviti sa smiješkom. Kad se berba, sjetva, oranje i podrivanje završe, a strojevi budu parkirani, osjećam olakšanje i toplinu u srcu jer sam sve prepreke savladao“, zaključuje Ivan.