Briljiraju u ratarstvu i vinarstvu, ali obitelj Ćorić kažu, ima i najveću privatnu ergelu lipicanaca u RH

"Odricanje je sastavni dio poljoprivrede. Koliko god napreduješ, radni obujam se ne smanjuje, samo se povećava. U poljoprivredi se moraš pronaći, moraš ju voljeti. I ako si stvarno unutra, ako to voliš, onda samo guraš naprijed, bez stajanja“, priča nam Mijo Ćorić iz Iloka, koji zajedno s ocem Krešimirom i stricem Ivanom vodi tri obrta.

Bave se ratarstvom, vinogradarstvom, stočarstvom i konjogojstvom. Obitelj ima oko 360 hektara poljoprivrednog zemljišta, gdje uzgajaju pšenicu, kukuruz, suncokret, ječam i uljanu repicu, a na dijelu zemlje uz Dunav uzgajaju i soju za sjemensku robu.

U vinariji Ćorić dočekali su me Mijo, brat Marijo i bratić Antun, koji su me upoznali s poslom i obitelji, govorili mi o zajedništvu, poljoprivredi, vodili me u obilazak imanja, zemlje, vinograda…

"Kad smo svi zajedno - onda sve možemo. Primjerice, prošle godine stric je išao noću brati, ja sam bio na preradi, netko od radnika je vozio grožđe na preradu. Mijo je tijekom dana vodio preradu, a Antun mu je pomagao sve dok nije počela škola. Kad je krenula škola, svaki dan nakon nastave neumorno je pomagao u preradi do vremena kada je trebalo poći leći i pripremiti se za novi dan“, dodaje Marijo.

Obiteljski posao dug četvrt stoljeća

Poljoprivreda je za njih obiteljski posao koji se gradi već 25 godina, s posebnim izazovima u početku.

"Tata je začetnik našeg poljoprivrednog gospodarstva, ali nije ni on to mogao bez svojih roditelja koji su ga gurali, kao ni bez brata koji se uključio u taj posao s njim“, priča Mijo.

Nakon Domovinskog rata obitelj se iz progonstva vratila u Ilok tijekom mirne reintegracije Hrvatskog podunavlja 1997. godine, a Krešimir Ćorić, otac, zaljubljenik u zemlju i konje, otvorio je svoj obrt.

Počeli su s malo zapuštenih vinograda i zakupom zemlje, postupno šireći gospodarstvo. Ivan, Krešimirov brat i nogometaš, također je otvorio obrt i pridružio se poslu.

"U tom početku nije bilo lako i puno ljudi nije vidjelo budućnost u poljoprivredi. Rijetki su se time bavili. Oni koji su tada krenuli - uspjeli su okrupniti određeni broj površina, pa se sada ozbiljno bave poljoprivredom“, dodaje Mijo.

U početku bavili su se isključivo ratarstvom te su imali stare nasade vinograda. Tijekom razdoblja poticaja koje je Republika Hrvatska osiguravala do 2010. godine, posadili su nove površine vinograda u količini od 30 hektara.

"S obzirom na to da je Ilok tradicionalno vinogradarski kraj, uvijek ih je bilo u našoj obitelji, ali nakon 2010. krenuli smo kupovati i saditi nasade, a danas na tri obrta imamo 80 hektara vinograda“, kaže Mijo.

Osamdeset hektara vinograda

Marijo, koji je završio poljoprivrednu tehniku i diplomski studij Projektni menadžmenta, uz majku Milicu vodi administrativne poslove i dio vinogradarske proizvodnje, dok je Mijo magistar agronomije i vodi vinarski dio. Imaju vinarije na dvije lokacije: jedna je kod oca Krešimira, a druga kod strica Ivana.

"Uglavnom uzgajamo graševinu, a imamo i nešto traminca – naravno, u Iloku traminca uvijek mora biti. Od bijelih sorti još uzgajamo rajnski rizling, nešto malo silvanca zelenog i chardonnaya, a od crnih sorti frankovku i cabernet sauvignon. Nedavno smo posadili sauvignon bijeli na površini od devet hektara te muškat žuti na hektar i pol“, kazuje nam Marijo.

Već 2017. godine dobili su prva sredstva iz Vinske omotnice i tada krenuli u izgradnju vinarija. Sve prerađuju sami, a uz otkup godišnje proizvedu oko milijun litara vina.

"Prošle godine grožđa je bilo puno, ali nije imalo 'težinu'. Zbog takvih prilika kvaliteta je, unatoč tome, bila stvarno vrhunska. Jedini problem bile su velike vrućine, pa smo prvi put brali i noću. Naime, grožđe iz strojne berbe koja se odvijala danju dolazila je i s 30°C i potrebno je dosta vremena da mu se temperatura spusti na razinu pogodnu za kvalitetnu preradu, ulazak mošta i pripremu za fermentaciju“, objašnjava Mijo.

Vino obitelji Ćorić uglavnom se plasira putem veleprodaje, gdje imaju uspostavljene kupce i jednog distributera koji koordinira prodaju u velikim trgovačkim lancima.

Do sada su vina pakirali u bag-in-box ambalažu, no od 2025. godine počeli su s uvođenjem staklene ambalaže. Plan im je do kraja desetljeća potpuno prijeći na prodaju vina u litrenim i buteljiranim pakiranjima, čime žele podići razinu kvalitete i prepoznatljivost svojih proizvoda.

"Što se tiče prodaje, nema nikakvih problema jer trenutno je vino deficitarni hrvatski proizvod koji je tražen na tržištu. Mi smo mala država u kojoj se puno vina troši. Po meni, treba saditi još vinograda da se taj nedostatak popuni“, dodaje.

Zatim smo se odvezli na područje zvano Okrugla glava, gdje imaju parcelu veličine 9 hektara. Obradu su započeli prije dvije godine, pripremajući je za sadnju vinograda. Prošle godine, 2024., parcelu su zasadili sortom sauvignon bijeli.

"Razmak između redova je 2,20 metara, a između trsova je 70 centimetara. Ovakav raspored omogućava mehaniziranu obradu, čime izbjegavaju ručno kopanje i prskanje. Također, u planu im je da u narednim godinama isprobaju ekološku proizvodnju grožđa, a kao krajnjeg proizvoda ekološkog vina", priča nam Marijo.

"Korov ćemo uklanjati mehanički, bez kemijskih sredstava. Naravno, postoje i druga ograničenja u korištenju određenih sredstava za zaštitu biljaka. Ukratko, glavni princip je mehaničko uništavanje korova i izbjegavanje kemikalija“, dodaje.

Tristo hektara pod ratarskim kulturama

Uz vinogradarstvo, posvećeni su i ratarstvu, s ukupno oko 360 hektara pod proizvodnjom na sva tri obrta.

"U ratarstvu, najbitnije kulture koje nam uvijek ulaze u plodored su: pšenica, kukuruz i suncokret. Ubacimo povremeno i ječam. Uljanu repicu također, ali njoj je potreban plodored od pet godina kako bi se mogla sijati na istu parcelu, jer ako često ponavljamo kulturu na istim površinama, tada dolazi do povećanog broja štetnika“, kaže Mijo.

Većinu proizvoda obitelji Ćorić prodaje se u Hrvatskoj, dok manji dio odlazi i na inozemna tržišta. Prije su kukuruz uglavnom izvozili u Italiju, no danas se žitarice pretežno šalju u Austriju i Njemačku. Jedan od glavnih otkupljivača je Axereal Hrvatska. Na dijelu zemlje uz Dunav, uzgajaju soju koja tamo vrlo dobro uspijeva.

"Prošla godina je bila dosta dobra za uljarice. U Iločkom kraju zbog specifične mikro-klime, jako dobro uspijevaju, pogotovo suncokret. Imamo velik broj sunčanih sati, što suncokretu paše. Kukuruz - ne pamtim kad je bila neka baš dobra godina. Suša ga uvijek upropasti. Prošle godine smo imali tuču, koja nam je uništila ozime kulture“, ističe Marijo.

Pšenica im je standardno dobra, no prošle godine doživjeli su veliki gubitak zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta. Nekoliko tjedana prije žetve, udario ih je led koji je uništio više od polovice usjeva. A to je jedino što nisu osigurali prošle godine.

"Danas se uglavnom trudimo osigurati sve usjeve jer postoji dobra potpora – EU i Republika Hrvatska sufinanciraju 70% troškova osiguranja. S obzirom na to da svake godine dolazi neko nevrijeme, bolje je osigurati usjeve i izbjeći gubitke nego riskirati i izgubiti cijelu godinu“, pojašnjava Mijo.

Povratak u stočarstvo

Početkom stoljeća izgradili su prvu farmu za tov junadi i započeli s tom granom poljoprivrede. U početku je to bio vrlo dobar posao, a farma je ubrzo proširena te je kapacitet dosegao do 300 komada junadi u jednoj godini.

Međutim, ulaskom u Europsku Uniju pojavio se veliki suficit na tržištu, a s njime i pad otkupne cijene junadi. Obitelj Ćorić, odlučuje privremeno prekinuti tov.

"Kada sam osnovao obrt, odlučio sam se vratiti stočarstvu. Prijavio sam se na mjeru za mlade poljoprivrednike I dobio 50 tisuća eura. Pisao sam projekt za kupovinu teladi za tov i rekonstrukciju jednog nasada vinograda“, priča nam Mijo.

Uzgajaju simentalsku pasminu goveda. Nisu se odlučili za možda isplativiju varijantu, već su otkup usmjerili na lokalne farmere koji se bave proizvodnjom mlijeka i od njih otkupljuju domaću telad.

"Na početku smo kupili 50 komada teladi i proširili tov na sto komada. Razmatramo mogućnost nabave kvalitetnijih pasmina za tov iz Mađarske u svrhu proširenja tova. Oni su veći proizvođači teladi, ali kod njih se ove godine pojavila slinavka i šap, pa je sve na čekanju“, napominje.

Ljubav prema konjima

Konjogojstvo je obiteljsko naslijeđe, a konje su držali i prije Domovinskog rata koji su nažalost ostali u Iloku. Povratkom u Ilok tata Krešimir se vraća korijenima te ubrzo kupuje par konja. Nakon 2014., kada je došlo do pada cijena otkupa junadi, prestali su s tovom i fokus prebacili na uzgoj lipicanaca, kojih danas imaju oko stotinu, čime su druga najveća ergela u Hrvatskoj nakon državnih.

Mario i Antun odveli su me u Radoš gdje im se nalazi salaš i farma, kao i pastuh Siglavy Capriola od milja zvan Cikro koji je jedan od glavnih očeva podmlatka ergele.

"Konje uzgajamo isključivo iz ljubavi jer je to obiteljska tradicija. Uključili smo se kao sudionici Vinkovačkih jeseni koje, od povratka u Ilok, nismo do sada propustili niti jednom. Organizatori smo pokladnog jahanja u Iloku, a 2017. počeli smo se natjecati u Croatia cup-u gdje smo 2018. postali državni prvaci“, kazuje Mijo.

"Zaprežni sport obuhvaća tri discipline. Prva disciplina je dresura, koja je čak jedna od najbitnijih. Tu se pokazuje rad s konjima na koji utječe dosta njihova genetika. Konje nam treniraju otac i sin Vidačić, Nikola i Marko, iz Podgorača“, ubacuje se Antun.

Dresura se izvodi na prostoru približe veličine nogometnog igrališta. Slova su pravilno raspoređena kao orijentir vozaču za izvođenje dresurnog ispita. Vozač s konjima izvodi niz pokreta poput kasa, hoda, vožnje unatrag i zaustavljanja, prelazeći slova u točno određenom redoslijedu. Redoslijed se mijenja svake dvije do tri godine, dok osnovni elementi ostaju isti.

"Nakon dresure, drugi dan natjecanja, slijedi maraton s čvrstim preprekama na sedam poligona. Unutar svakog poligona nalaze se prepreke kroz koje je cilj proći u što kraćem vremenu. Maraton je oko 7 km dug i traje oko 25 minuta. Velika pažnja posvećuje se dobrobiti životinja te postoji vremenski interval u kojemu se treba doći u cilj, nikako prije ograničenog vremena. Treći dan održava se natjecanje u preciznoj vožnji između čunjeva“, kaže Marijo.

Najveći uspjeh ostvarili su 2019. i 2020., kada su bili prvaci Hrvatske. Bili su šampioni međunarodnog turnira Balkanijada koji se održao u Zagrebu na hipodromu 2021. godine.

"Naš pastuh Maestosso Allegra je šampioni 2024. ocjenjivanja izložbe Konji bijelci u Babinog gredi, a kobila Slavonija od milja zvana Ginger je šampionka na istoj izložbi ove godine", kaže Antun.

"Najviše radimo na genetici, pokušavamo dobiti temperamentnog, mirnog i inteligentnog konja. Uglavnom ih prodajemo, no bez obzira koliko ih prodamo, nije konjogojstvo grana na kojoj se zarađuje. Više smo na nuli ili čak i u minusu, ali nema veze, kad je ljubav u pitanju, onda se ne gleda računica“, kazuje nam Marijo.

Budući planovi

Planiraju se u budućnosti više posvetiti turizmu, uključujući turističko jahanje i organiziranje jahaćih tura po Iloku i okolici.

"Osim jahanja imali bismo i vožnje zapregama. Napravili bismo nekoliko postaja, te bi druženje trajalo cijeli dan, tako da kada dođe turist koji želi jahati, može lijepo i kvalitetno provesti dan u prirodi, na konju, uz domaću hranu i vino“, priča nam Mijo.

U planu je i izgradnja kušaone iznad vinarije i ugostiteljskog objekta na salašu u Radošu. Trenutno zapošljavaju 27 stalnih radnika, uglavnom u vinogradarstvu i proizvodnji vina, dok ratarstvo vode članovi obitelji.

"Krenuti danas s poljoprivredom iz nule nije lako, zato se treba usmjeriti na profitabilnije kulture. Razmišljam da se jednog dana prebacim u proizvodnju ljekovitog bilja. Poljoprivreda ni u jednom segmentu nije lagan posao te se mora obavljati pravilno i na vrijeme, mora postojati velika ljubav i volja za bavljenjem ovim primarnim sektorom proizvodnje. Eto, to su neki primjeri i savjeti za buduće mlade poljoprivrednike koji nemaju puno zemlje“, zaključuje Mijo.

Tri generacije obitelji Ćorić, od djeda Vlade i pokojne bake Katice, preko sinova Krešimira i Ivana, sve do unučadi Mije, Marija, Antuna i njihove braće i sestara, pokazuju kako zajedničkim snagama poljoprivreda može biti uspješna, održiva i temelj obiteljskog života koji se prenosi s koljena na koljeno, unatoč svim izazovima koje donosi suvremeno doba.