U svakom plodu smokve nalazi se uginula osa?

Smokva, jedan od najstarijih i najzdravijih plodova Mediterana, stoljećima je prisutna na stolovima diljem Hrvatske. Osim što je bogata fitonutrijentima, vitaminima i antioksidansima, ima i bogatu kulturnu i simboličku vrijednost. Ljekoviti su njezini plodovi, listovi, kora drveta, pa čak i mliječni sok koji se koristi u narodnoj medicini.

No, posljednjih godina društvenim mrežama i medijima širi se tvrdnja da "u svakoj smokvi postoji uginula osa", mali kukac koji navodno ugiba unutar ploda nakon oprašivanja. Kako bi razjasnili ovu zanimljivu biološku zagonetku, u sklopu projekta FoodFacts razgovarali smo sa stručnjacima iz područja voćarstva i biljne biologije.

Zašto smokva treba osicu?

Izv. prof. dr. sc. Goran Fruk s Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pojašnjava da ova voćna vrsta može stvarati plodove na više načina: partenokarpno (bez oplodnje), oprašivanjem i oplodnjom ili kombinirano, ovisno o sorti.

"Kod nje plod može nastati partenokarpno, bez oplodnje ili oprašivanjem i oplodnjom. Tako se sorte dijele u četiri skupine: obične smokve, Smyrna tip, divlje i San Pedro tip. Obične i prvi rod San Pedra ne trebaju oprašivanje, dok je kod Smyrna tipa ono nužno i to pomoću smokvine ose Blastophaga psenes", objašnjava Fruk.

Ova voćna vrsta zapravo nema klasične cvjetove koji su dostupni pčelama i drugim oprašivačima, već zatvoreni cvat, tzv. sikonij, što znači da se proces oprašivanja odvija unutar ploda. Osa u tom procesu ima ključnu ulogu: prenosi pelud iz divlje smokve na pitomu, a pritom pokušava položiti jajašca.

Gdje "nestane" osa?

Prema prof. Fruku, osa ne može preživjeti unutar ploda pitome smokve jer ne uspijeva položiti jajašca u njezine cvjetove dugog tučka. Nakon što obavi oprašivanje, ugiba unutar cvata.

"Od oprašivanja do dozrijevanja prođe oko dva mjeseca. U tom vremenu enzimi ovog voća, osobito ficin, razgrađuju osicu na organske komponente koje se reapsorbiraju u tkivo ploda. Dakle, u trenutku kad plod sazrije i spreman je za konzumaciju, u njemu više nema nikakvih ostataka ovog kukca", objašnjava Fruk.

Drugim riječima, iako osa ponekad sudjeluje u oprašivanju, u plodu koji jedemo više ne postoji fizički trag kukca. A postoje li smokve bez njih?

"Da, i to većina! Oko 78 % sorata ne treba nikakvo oprašivanje, dok 18 % pripada tipu Smyrna, kojemu je osa potrebna. Ostatak čine sorte San Pedro tipa, gdje se prvi rod razvija bez oprašivanja, a drugi uz pomoć osice", dodaje Fruk.

Dakle, većina koje se uzgajaju u Hrvatskoj i na Mediteranu, poput Petrovače bijele, Bjelice ili Zamora crne, nastaje bez pomoći osa, čime se potpuno eliminira mogućnost da se bilo kakav kukac nalazi unutar ploda.

Smokvina osa - fascinantan mutualizam

Dodatno pojašnjenje daje dr. sc. Dejan Bošnjak s Fakulteta agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, koji ističe da je odnos između smokve i smokvine ose izvanredan primjer mutualizma, uzajamne koristi između dviju vrsta.

"One imaju zatvorene cvjetove koji su nedostupni većini oprašivača, a smokvine ose su evolucijski prilagođene kako bi obavile taj posao. Bez njih, mnoge vrste smokava uopće se ne bi mogle razmnožavati", pojašnjava Bošnjak.

U prirodi postoji više od 800 vrsta smokava i velik broj različitih vrsta njezinih osa. Kod dvodomnih vrsta, osa može preživjeti i razmnožavati se samo u muškima plodovima. Ako uđe u ženski plod ne može položiti jaja i ugiba, dok plod sazrijeva i postaje jestiv.

"U tom slučaju, osa ne ostaje u plodu kao ‘strano tijelo’, već se njezine organske tvari potpuno razgrade. Taj proces je zapravo završni dio prirodnog ciklusa oprašivanja", dodaje Bošnjak.

Stručnjaci se slažu: netočno je da svaka smokva sadrži mrtvu osicu. Većina modernih sorata ne treba oprašivanje, a čak i kod onih koje ga zahtijevaju, ovaj kukac se u potpunosti razgradi tijekom sazrijevanja ploda zahvaljujući enzimima poput ficina. Drugim riječima, u voću kojeg jedemo nema ni osa ni njihovih ostataka, samo slatki, hranjivi i biokemijski bogati plod, prepun kalcija, željeza, vlakana i prirodnih antioksidansa.