Med i pčele - stoljetna povezanost čovjeka i prirode

Med, prirodna slastica i jedno od najstarijih ljudskih sladila, prati čovječanstvo tisućama godina. Najraniji prikaz branja ovog prirodnog nektara otkriven je u špilji u Valenciji u Španjolskoj i star je oko 8.000 godina. Stari Egipćani koristili su ga ne samo za prehranu, već i u ritualne i ljekovite svrhe, dok su u antičkoj Grčkoj čak zakoni uređivali udaljenost košnica.

Prvi tragovi proizvodnje u organiziranom obliku sežu do Egipta prije oko 4.500 godina, a danas je riječ o globalnoj industriji koja prema podacima Svjetske organizacije za hranu u poljoprivredu (FAO), godišnje proizvede gotovo dva milijuna tona.

Svjetska proizvodnja i potrošnja

Daleko najveći proizvođač je Kina s oko 460.000 tona godišnje, što čini četvrtinu svjetskog tržišta. Slijede Turska, Iran, Indija i Etiopija, dok se Argentina i Rusija također ubrajaju u vodeće proizvođače.

Kada je riječ o izvozu, Kina prednjači i po količini i po vrijednosti, dok se Novi Zeland posebno izdvaja zahvaljujući skupocjenom manuka medu. Na svjetskoj razini, godišnja vrijednost izvoza prelazi 2,6 milijardi dolara.

Najveći uvoznici su Sjedinjene Američke Države, s više od 250.000 tona godišnje, zatim Njemačka i Japan. Zanimljivo, upravo je SAD i najveći svjetski potrošač.

Na svjetskoj razini godišnja proizvodnja iznosi oko 1,9 - 2 milijuna tona (FAO, 2022.). Ako to podijelimo s brojem stanovnika svijeta (oko 8 milijardi ljudi), dobijemo podatak da se po osobi godišnje u prosjeku proizvede oko 250 grama meda.

Naravno, to je samo prosjek jer u nekim zemljama proizvodnja i potrošnja su daleko veće. Naime u Njemačkoj prosječna potrošnja ide i do jedan kg po stanovniku godišnje. Grčka i Turska: troše i do 2-3 kg, zahvaljujući tradiciji i lokalnoj proizvodnji, dok je u Hrvatskoj potrošnja oko 0,4-0,6 kg po stanovniku godišnje, što je još uvijek iznad svjetskog prosjeka.

U tradicionalnoj i modernoj medicini

Osim što je nutritivno bogat jednostavnim šećerima, med sadrži vitamine, minerale, enzime i antioksidanse. Istraživanja su pokazala da ima antibakterijska, protuupalna i antioksidativna svojstva, pa se koristi u tradicionalnoj i modernoj medicini, od ublažavanja kašlja do zacjeljivanja rana. Tamnije vrste bogatije su antioksidansima, a sirovi zadržava više hranjivih tvari od industrijski obrađenog.

Pčele su ključne ne samo za proizvodnju, već i za oprašivanje. Procjenjuje se da oprašuju više od 80 % poljoprivrednih usjeva u Europi. Pad njihove populacije zabrinjava znanstvenike i poljoprivrednike, jer osim meda, pčele održavaju stabilnost cijelog ekosustava.

U svijetu postoji više od 300 vrsta, ovisno o biljnom porijeklu. Najpoznatiji su bagremov, lipov, kestenov, lavandin, ali i egzotični poput manuke s Novog Zelanda ili tualang iz Malezije.

Manuka med, "tekuće zlato" s Novog Zelanda

Manuka med, često nazivan i "tekućim zlatom", jedan je od najcjenjenijih i najskupljih na svijetu. Dolazi s Novog Zelanda i jugoistočne Australije, gdje pčele skupljaju nektar s cvjetova manuke (Leptospermum scoparium), grmolike biljke koja raste isključivo u tim područjima.

Za razliku od običnog, manuka ima izrazito snažna antibakterijska i protuupalna svojstva. Ključna tvar u njemu je metilglioksal (MGO), čija se koncentracija koristi za određivanje kvalitete i vrijednosti. Što je viši broj MGO-a, to je med skuplji i ljekovitiji. Osim MGO-a, koristi se i oznaka UMF (Unique Manuka Factor) koja označava ukupnu antibakterijsku aktivnost.

Manuka je vrlo rijedak i zbog ograničene proizvodnje postiže visoke cijene. Ovisno o koncentraciji MGO-a i certifikatima, cijena može dosegnuti i više od 500 eura po kilogramu.

Tualang med, jedno od najrjeđih prirodnih bogatstava

Na visokim stablima prašuma jugoistočne Azije, na visinama i do 80 metara, skriva se jedno od najrjeđih prirodnih bogatstava, tualang med. Dobiven od divovskih pčela Apis dorsata, ovaj tamni i aromatični pčelinji nektar posljednjih godina privlači sve veću pažnju znanstvenika i potrošača diljem svijeta.

Za razliku od običnog, ovaj nastaje na divovskim stablima Koompassia excelsa, poznatima kao stabla tualang. Pčele ondje stvaraju goleme saće, a sakupljanje meda postalo je prava avantura. Berači se penju u krošnje usred noći, uz pomoć baklji i dima, riskirajući padove i ubode kako bi došli do ovog dragocjenog proizvoda.

Brojna istraživanja pokazala su da sadrži visoke koncentracije antioksidansa, flavonoida i fenolnih spojeva. Time dobiva snažna antimikrobna i protuupalna svojstva, zbog čega se često uspoređuje s novozelandskim manuka medom.

Neke studije upućuju na njegovu učinkovitost u liječenju rana i infekcija, ali i kao potporu u terapijama kroničnih bolesti, pa čak i određenih vrsta raka. Posebno je zanimljivo istraživanje provedeno u Maleziji koje sugerira da bi tualang mogao ublažiti simptome menopauze i pridonijeti zdravlju kostiju kod žena.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u 2023. godini u Hrvatskoj je registrirana 461.497 košnica, a proizvedeno je 8.405 tona. Hrvatska se ponosi oznakama zaštićenog naziva u Europskoj uniji poput Slavonskog, Dalmatinskog i Istarskog meda, Goranskog meduna i Zagorskog bagremovog meda.

Objavljen je novi Pravilnik o medu, što se mijenja?

U godišnjem izvještaju Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine iz područja poljoprivrede, prehrane i ruralnog razvoja za 2024. godinu, navodi se kako je registrirano 439.032 košnice, a proizvedeno je 3.464 tona.

U ukupnoj proizvodnji, oko 61% proizvodnje se ostvaruje u Federaciji BiH, 34% u Republici Srpskoj i 5% u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine.

U 2021.godini prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, Srbija je raspolagala sa 976.000 košnica. Iste te godine proizvodnja je iznosila 7.438 tona, od čega je ukupan izvoz iznosio 2,175 tona u vrijednosti od 13,1 milijuna eura.

Od špiljskih crteža starih osam tisuća godina do suvremenih laboratorija koji ispituju nutritivne vrijednosti, med je ostao simbol prirodnog bogatstva i zdravlja. Istodobno, pčele kao njegovi tvorci podsjećaju da briga o okolišu i održiva poljoprivreda nisu samo pitanje očuvanja jedne namirnice, već budućnosti cijele prehrambene industrije.