Danas se sve manje ljudi bavi poljoprivredom, a obiteljska poljoprivredna gospodarstva nestaju velikom brzinom, kaže Ivana Marković.
Suočena s nedostatkom posla, 27-godišnja magistrica poljoprivrede Ivana Marković se okrenula radu u obiteljskom vrtu. Dolazi iz Sikirevaca, sela smještenog u Posavini, a u doticaj s poljoprivredom došla je rano zahvaljujući obitelji i susjedima. Zbog toga s tugom uspoređuje selo nekoć i selo danas.
Još davno dok je bila dijete, svaka druga kuća na selu bavila se poljoprivredom. Prije Domovinskog rata su gotovo svi imali domaće životinje. Selo je vrvjelo muznim kravama, svinjama za tov i kokama nesilicama. Danas, ako se osvrnite njezinim selom, spazit ćete da poljoprivreda više ne živi. Nikome se ne isplati držati čak ni dvije muzne krave za vlastite potrebe, a poglavito za prodaju mlijeka.
Na vrt ju je, osim nezaposlenosti, potaknulo što je u doticaju s prirodom zbog čega ima osjećaj da je nešto u što gleda s ponosom, svojim rukama stvorila.
"Može se kazati da sam u poljoprivredi od davnina, a zahvaljujući tome, odlučila sam se na srednju školu u Đakovu te završila za agroturističkog tehničara. Smjer je bio vrlo zanimljiv, a škola jako dobro opremljena ako govorimo o praksi. Istu smo pohađali u školskom voćnjaku, a potom i plasteniku gdje smo proizvodili sadnice povrća. Uspješno smo ih prodavali te tako uštedjeli značajna financijska sredstva za novo sjeme koje nam je služilo za praksu. Nismo gubili vrijeme ni po hladnim, zimskim danima jer smo tada u školskoj kuhinji učili kuhati tradicionalna Slavonska jela.
Nakon srednjoškolskog obrazovanja, nastavila sam se educirati u području poljoprivrede te tako završila preddiplomski studij hortikulture te diplomski studij ekološke poljoprivrede, no danas, nemam posao i obrađujem vrt", priča Ivana koja je završila i pedagoški - psihološki - didaktičko - metodičku izobrazbu kako bi mogla predavati strukovne predmete u Poljoprivrednoj školi.
"U vrtu uzgajamo sve što je potrebno za prehranu naše obitelji. Bilo je tu krumpira, rajčice, paprike, krastavaca, tikvica i još brojnog drugog povrća. Sve obavljamo ručno jer površina nije velika. Na jednoj polovici bašče uvijek imamo krumpir, dok se na drugoj nalazi sve ostalo. Sa sadnjom krećemo u jesen kada sadimo luk koji može prezimiti.
Sjeme i sadnice kupujemo u trgovini ili od ljudi iz našega sela. Bolesti usjeva najčešće ovise i o godini. Kad je Posavina prije nekoliko godina imala problema s kišom koja je uzrokovala poplavu, gotovo sve u bašči je ili propalo ili bilo jako loše kvalitete, te prijevremeno krenulo trunuti", objašnjava.
Tada se pojavila plamenjača na rajčici gdje su izgubili veliki dio prinosa, a posljedično i soka od rajčice koji inače prave. Kako bi osigurali svoje usjeve od vremenskih nepogoda, poput suše, iduće godine planiraju uvesti sustav navodnjavanja kap po kap.
Osim toga, Ivana se diči i kokama nesilicama kojih u ovo vrijeme broji dvadeset, a u proljeće će ih, tvrdi ona, biti i više. Iste nesu oko 10 jaja dnevno, a drže ih u ograđenom dijelu dvorišta gdje se tijekom dana slobodno kreću, dok ih preko večeri unose u kokošinjac gdje sigurno provode noć. Do sada nisu imali problema s obolijevanjem koka, no imali su s nametnicima tj. tekutima.
Uzevši sve navedeno u obzir, odlučili smo pitati Ivanu da prokomentira položaj i ulogu mladih poljoprivrednika danas, na što govori sljedeće:
"Smatram da se danas premalo ljudi u Slavoniji bavi poljoprivredom. Slavonija treba biti i bila je simbol poljoprivrede i života od nje. Danas se sve manje ljudi bavi poljoprivredom, a obiteljska poljoprivredna gospodarstva nestaju velikom brzinom. Mladi bi ovdje imali jako dobru budućnost da je stanje drugačije i da se država ne bavi toliko uvozom žitarica, mesa i svega ostaloga iz drugih zemalja. Koči nas strah. Strah me otvoriti OPG i krenuti se nečim baviti kada ne znam kako to plasirati na tržište i da li zaista mogu od toga živjeti.
Domaću poljoprivredu bih spasila stavljanjem uvoza na minimum tj. uvozila bih kulture kao što su tropske koje ne mogu uspjeti u našoj domovini. Davala bi mladima poticaje za otvaranje novih OPG-ova, te ih educirala kako se mogu snaći na što bolji način u poljoprivredi. Izgradila bih lokalne manje mljekare koje će po poštenoj cijeni otkupljivati mlijeko za daljnju preradu", dodaje.
Foto: Pixabay/go_see; Ivana Marković
Tagovi
Autorica
Stjepan Žunac
prije 7 godina
Strah je dobar, jer te spriječava da uletiš u nešta što će te koštati kasnije i previše.Ali sama borba je prednost tako da ipak treba izolirati strah i krenuti sa svojim planovima jer vrijeme prolazi, a pojedine šanse se ne ponavljaju.S obzirom da živimo u istom podneblju znam sve probleme koji nas lome, ali sve se može kad se hoć, pa tako i pokrenuti posao, bio manjeg ili većeg inteziteta.A savjet je ne očćekivati puno od države, susjeda i bilo koga drugoga, već se orijentirati na sebe i svoju sposobnost,planove te u svoju obitelj koja ti u tome treba biti podrška!
Sasa Vrkljan
prije 7 godina
Samo bez straha i sve će biti ok . Ako nisi zaposlena onda si dužna kada otvoriš OPG uplaćivati si radni staž koji je oko 600 kn mjesečno. Malo se raspitaj oko toga
Bojan Jurić
prije 7 godina
Draga IvanaStrah je u jednu ruku dobra stvar u drugu ruku tek relativna pojava.Probajte gledati na način koliko Vam 1m2 tla donosi nekog prihoda.Ne hektar.Nađite kulrure koje se uzgajaju u simbiozi (pogotovo povrtne).Koke i domaća jaja neprocjenjivo.Danas prodaja kvalitetnih proizvoda nikada nije bila lakša,jer svaka roba nađe kupca.Na kraju krajeva ljudima mora biti dostupna kvalitetna domaća hrana ,ne ona iz intezivnog uzgoja.A sve više njih se upravo okreće takvoj hrani.