Voćari i povrćari na rubu propasti

Ja, ni meni slični, očito nisam bitan ovoj državi! Pitajte ministra Čobankovića zašto sam danas bacio pet šlepera lubenica na deponij, čak 100 tona - ogorčen je proizvođač iz okolice Zadra Tomislav Demo, koji ovih dana dijeli sudbinu desetaka drugih voćara i povrćara čija roba u jeku turističke sezone sigurno putuje samo do smetišta.

Hrvati manje jedu?

- Možda su Hrvati i turisti prestali jesti - crnohumorna je šala predsjednika Zajednice udruga hrvatskih povrćara Zlatka Zagorca, koji tvrdi kako je samo potrošnja povrća u sezoni pala 30% u odnosu na prošlu godinu, i to i nakon što se slegla medijska prašina zbog E. coli, koja je u Europi, poglavito Njemačkoj, uzela 50 života. No, EU je brzo reagirao i podupro svoje proizvođače s 227 milijuna eura, na što su oni snizili cijene kojima teško konkurira hrvatska proizvodnja. Rezultat? Trgovački lanci u RH pojačano i jeftino uvoze, hoteli i restorani turistima nude takvu robu i potpomažu španjolske, makedonske ili talijanske seljake, a domaći je “solist” svoju lubenicu ovih dana prisiljen u trgovačkim lancima prodavati za 0,98 kuna - ili je baciti na deponij.

- Gdje je tu računica? Tko će za to raditi? Tamo gdje je nula ispred zareza, samo se luđak može baviti voćem i povrćem - kaže Zagorec i dodaje kako se baca i paprika, rajčica, krastavac... I to svuda - u Virovitici, Varaždinu, Istri... - premda su u veleprodaji i dvostruko jeftiniji nego u istom razdoblju prošle godine. Država, kaže Zagorec, trenutačno je “jača” za milijun ljudi, a neudruženi hrvatski proizvođači, koji ne proizvedu ni 50 posto hrvatskih potreba, ne mogu ih prodati, dok posrednici i trgovci kuhinje restorana zatrpavaju uvozom i pravdaju se kako im domaći proizvođači ne mogu ispostaviti potrebne račune i nisu u sustavu PDV-a što, tvrdi, nije istina te će danas, među ostalim, i o tom problemu povrćari razgovarati s ministrom i potpredsjednikom Vlade Petrom Čobankovićem.

Lakše uvesti

Zoran Kovač iz Hrvatske poljoprivredne komore kaže kako se država mora uključiti i pomoći hrvatskim povrtlarima, koji su lani pretrpjeli velike štete od poplava, a ove zbog suša i E. coli. Zagorec dodaje kako su ratne godine bile “mila majka” u odnosu na ovu koja je najteža u hrvatskoj proizvodnji povrća, no apsurdno ali istinito, ne samo da nikad nije zaživio operativni program razvoja povrtlarstva u RH iz 2007. nego država ni danas nema registar domaćih proizvođača povrća, nego samo trgovaca. U shemi turizma ovih bi dana tako, čini se, mogli profitirati samo stočari kojima je, prema riječima direktora Croatiastočara Branka Bobetića, prodaja junetine skočila 8%, a svinjetine 7%, ali su na granici rentabilnosti s obzirom na visoku cijenu žitarica.

Stručnjak za poljoprivredu Stipan Bilić kaže kako je moguće grubo procijeniti da hoteli i restorani turistima u Hrvatskoj prodaju velike količine uvozne hrane u vrijednosti 500-600 mil. kuna te domaće u vrijednosti 600-700 mil. kuna. No, zasad nitko u RH nije pokušao organizirano poticati veću potrošnju domaće hrane u turizmu niti je zaživjela poveznica “zelene” i “plave” brazde, tako da, unatoč (ne)obrađenim površinama, kojih nam ne manjka, te povoljnoj klimi i dalje uvozimo više od 50% voća i povrća.

- Za proizvodnju voća i povrća uopće nisu potrebne velike površine, manje od 50 tisuća hektara, no umjesto da organizira intenzivnu (i jeftinu) proizvodnju, država radije naplaćuje carine i PDV na više od 250 milijuna eura te robe iz uvoza, a za proizvodnju ne mari. Da smo investirali vrijednost četverogodišnjeg nepotrebnog uvoza, danas bismo imali suficit, a ne deficit u voću i povrću, za čiju proizvodnju imamo sve uvjete - završava Bilić.

Autor: Jolanda Rak Šajn