Tko su bili sveti Petar i Pavao i zašto ih kršćani slave zajedno?

Blagdan je svetih Petra i Pavla, dvojice najvažnijih apostola u kršćanstvu. Prema crkvenim podacima, upravo zajedničko štovanje 29. lipnja, naglašava njihovu ključnu ulogu u utemeljenju Katoličke crkve.

Izvori kažu da je Šimun Petar bio ribar iz Betsaide na Genezaretskom jezeru te jedan od prvih učenika koje je Isus pozvao. Isus mu je promijenio ime u Petar (grč. Petros, stijena) i kako je zapisano u Bibliji, rekao mu: "Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno na nebesima!"

Zbog toga ga se smatra prvim papom i poglavarom Crkve.

Ključna uloga u širenju kršćanstva

Tradicija kaže da je mučenički umro u Rimu oko 64. godine, za vrijeme progona cara Nerona. Razapet je naglavce, jer se osjećao nedostojnim umrijeti na isti način kao Isus. Bazilika svetog Petra u Rimu izgrađena je na mjestu za koje se vjeruje da je njegovo grobno mjesto.

Sveti Pavao, pak, izvorno je poznat kao Savao iz Tarza i nije bio jedan od izvornih dvanaest apostola. Upravo suprotno, u početku je bio žestoki progonitelj kršćana, obrazovan Židov i rimski građanin.

No, život mu se dramatično promijenio na putu za Damask, gdje je doživio susret s uskrslim Isusom, koji ga je, kako kažu podaci, oslijepio i pozvao da postane apostol narodâ. Nakon toga je počeo propovijedati evanđelje, putujući Mediteranom na tri velika misijska putovanja, šireći kršćanstvo među 'poganima', dakle ne-Židovima.

Pavao je autor mnogih poslanica koje čine značajan dio Novog zavjeta. U njima izlaže teološke doktrine koje su temelj kršćanske vjere, a neke od njegovih najpoznatijih poslanica su Rimljanima, Korinćanima, Galaćanima i Filipljanima.

Također je pretrpio mnoga progonstva, bičevanja i tamnovanja zbog svoje vjere. Pretpostavlja se da je mučenički umro u Rimu, obezglavljen, oko 67. godine, također za vrijeme Neronovih progona.

Izvori ističu da su, iako su imali različite uloge - Petar kao "apostol Židova" i Pavao kao "apostol pogana", obojica odigrali ključnu ulogu u širenju kršćanstva i oblikovanju ranokršćanske Crkve. Dali su svoje živote za vjeru u Rimu, što je jedan od razloga zašto je Rim postao središte kršćanstva.

Omiljeni hrvatski sveci

Koliko se štuju u Hrvatskoj, jasno govori činjenica da su sveci zaštitnici grada Osijeka. U tom gradu je i Konkatedrala sv. Petra i Pavla, koja je ujedno jedan od najprepoznatljivijih simbola slavonske metropole.

No, posebno se štuje i u drugim mjestima koja ponosno nose njihova imena. Primjerice, Sveti Petar u Šumi poznato je mjesto u Istri, gdje se nalazi Pavlinski samostan. Grad Supetar na Braču ime je dobio po svetom Petru, a i župna crkva je posvećena njemu.

I Sveti Petar kod Zadra nosi ime po omiljenom svecu. Župa u Velikoj Gorici posvećena je svetim Petru i Pavlu, a slavi ih se i u obližnjim mjestima poput Rakitovca, Šiljakovine i Veleševca. U Baranji se nalazi zanimljiva crkva sv. Petra i Pavla u Topolju, koja je poznata po tome što nema zvonik zbog priča o njegovom opetovanom rušenju. Baranjsko Petrovo Selo još je jedno mjesto u Baranji koje imenom ukazuje na štovanje tog sveca.

I župa u Bribiru u Šibensko-kninskoj županiji nosi ime svetih Petra i Pavla.

Iako ne nose izravno ime "Sveti Petar", Sumpetar kod Splita i Petrača u Župi Dubrovačkoj, izvedenice su imena i upućuju na povezanost s apostolom Petrom.

Mnoge druge župne crkve diljem Hrvatske, bilo da se radi o manjim naseljima ili dijelovima većih gradova, posvećene su svetim Petru i Pavlu. Oni su često zaštitnici ribara, poljoprivrednika (zbog datuma blagdana), ključara, a sveti Pavao i pisaca i novinara.

Kako im svetovina pada u vrijeme kada su poljoprivredne aktivnosti u punom jeku, s vremenom su se razvili neki pučki običaji ili vjerovanja vezana uz poljoprivredu pa se u nekim krajevima na njihov blagdan blagoslivljaju usjevi ili se mole za dobar urod. No, to je, kažu podaci, više povezano s kalendarskim razdobljem nego s njihovim osobnim životima ili djelovanjem.