Priča o zajedništvu poljoprivrednika koje birokrati ne uspijevaju postići

Dvadeset i pet godina traje pokušaj trgovinskog dogovora Europske unije i Mercosura (južnoameričkog gospodarskog saveza koji čine Argentina, Brazil, Paragvaj i Urugvaj). Nakon četvrt stoljeća, zadnje vijesti su da možda do njega ipak neće doći. Ipak se 27 država treba usuglasiti.

Pokušao sam izračunati koliko je ljudi prodefiliralo kroz taj proces - državnih službenika, predstavnika gradova, industrije, institucija, radnih grupa, pregovarača, političara, nagovarača, savjetnika, tajnika, državnih ili osobnih, prevoditelja, nosača kovčega, ljudi iz osiguranja oba bloka - ubacio sam u Excel i rezultat je bio… bolje da ne znate. Pomislio sam da sam negdje pogriješio u zarezu. Pardon, ne ja, nego Excel.

Održiva proizvodnja hrane

I dok političari često tapkaju u mjestu i ne mogu postići suglasnost, tisuće farmera, ribara i kuhara iz cijelog svijeta uspijevaju se okupiti, razgovarati i stvarno djelovati zajedno. I tako već 20 godina.

Naime, davne 2004. godine održan je prvi Terra Madre u Torinu. Organizirala ga je udruga Slow Food, čiji je osnivač Carlo Petrini još 1986. godine, kao reakciju na rastući fenomen fast fooda i masovne, industrijske proizvodnje hrane, želio okupiti male proizvođače hrane, kuhare, farmere, ribare i stočare iz cijelog svijeta kako bi razgovarali o održivoj proizvodnji hrane i očuvanju lokalnih tradicija. Ideja pokreta je očuvanje kulture hrane, tradicije, bioraznolikosti i poštene proizvodnje hrane.

Bilo je 5.000 ljudi iz desetaka zemalja. Prije dvije godine bilo je 300 tisuća ljudi 120 zemalja. Dakle, ako ljudi imaju isti cilj pokazuje se da zajedništvo i praktična suradnja mogu funkcionirati i kad birokrati zakažu.

Možda da izbacimo političare iz jednadžbe. "Politika je vođenje javnih poslova za privatnu korist", rekao je američki pisac Ambrose Bierce, prije skoro dva stoljeća.

Pokret Slow Food temelji se na tri principa. Dobra, čista i pravedna hrana. Dobra hrana je ukusna, kvalitetna i proizvedena tradicionalno, a ne industrijski. Čista hrana mora biti proizvedena ekološki i održivo, uz očuvanje tla, vode i ekosustava. Pravedna hrana znači da su proizvođači pošteno plaćeni, a prehrambeni sustav pravedan prema svima.

Danas organiziraju tri kontinentalna Terra Madre susreta, u Europi, Americi i Aziji-Pacifiku, posvećena lokalnoj hrani, održivoj proizvodnji i zajednicama proizvođača. Središnji, svjetski skup i dalje se održava u Torinu kao poveznica svih regionalnih inicijativa.

Slavni talijanski redatelj Ermanno Olmi, čiji je igrani klasik "Stablo za klompe“, jedan od onih "najboljih filmova ikada, a koje nitko nije gledao“ bio je prisutan 2006. i 2008. sa nekoliko filmskih ekipa. I snimio dokumentarni film zvan "Terra Madre“ (2009.)

Zanimljiv spoj avanture, rokerske kreativnosti i vinske filozofije

U svom filmu, on preispituje je li Slow Food pronašao domišljat način za rješavanje globalnih problema poput klimatskih promjena i gladi. On se u filmu koncetrirao na ljude, ne na političare nego na male uzgajivače, stočare, vinare i pekare, koji svakodnevnim radom održavaju ono što bi se moglo nazvati - dušom zemlje.

U srednjem dijelu filma prati niz poljoprivrednika i obitelji iz različitih dijelova svijeta - Italije, Indije, Perua, Tanzanije i Kine. Ti segmenti prikazuju njihovu svakodnevicu, rad, odnos prema zemlji i hrani, te su snimljeni u kontemplativnom, dokumentarno-poetskom stilu, bez naracije ili pak s minimalnim komentarom. Meditativno gledanje kako drugi ljudi rade u polju ili u štali, dok ja jedem "zdravi“ čips od leće neke (multi)nacionalne korporacije.

Zarazni idealizam

I dok sam pokušavao u tim lošim pixselima razaznati gdje se trenutno nalazimo ili pak o čemu se zapravo "radi u filmu“, idealizam koji je izbijao iz svake rečenice ljudi koji su prikazani u filmu, bio je zarazan, čak i opijajući. Mogao sam ih slušati danima.

Zapisivao sam njihove ideje, htio ih podijeliti sa svima koji bi me imali volje poslušati. Ali kada je završio, sjetio sam se kako danas, 16 godina kasnije, stvari se nisu promijenile na bolje nego na gore. Čini se da većina ne želi jesti zdravo i nije nas zapravo briga ima li naš "susjed“ što staviti na stol. Možda je sve samo privid. Loše uvježbana, lažna empatija.