Obmanjuju nas i Vlada i predvodnici prosvjeda

Opet nas pokušavaju obmanuti, obećati traženo pa onda izvrdavati i otezati s isplatom, kaže nam jedan od upornijih prosvjednika za bolji položaj seljaka Martin Lučić iz Gundinaca, koji je dobro procijenio da do dogovora s Vladom neće doći pa jučer, nakon što je na prethodna dva prosvjeda bio u Zagrebu, nije htio ići i treći put. Da će biti izvrdavanja bilo mi je, dodaje, jasno još u ponedjeljak kad je podpredsjednica Vlade Jadranka Kosor prvo lagala da nam prošlog tjedna nisu obećali nastavak, a kad se nas desetak nije dalo ispred Banskih dvora, popustila je.

Na obiteljskom gospodarstvu Lučićevih pedesetak je što muznih, što rasplodnih goveda, od kojih svakog dana isporuči 450 litara mlijeka i mnogo mu znači svaka lipa u cijeni, jer od toga žive (i na gospodarstvu rade) i supruga Barica, sin Marko i snaha Ana.

Martin više nije aktivan u Hrvatskom seljačkom savezu, politički je opredijeljen, ali ga ponajviše zanima politika poljodjelstva, koja se prečesto mijenja i u tomu vidi razloge čestih teškoća. Kao i u ponašanju predvodnika ovih prosvjeda, kojima je ponajviše stalo da riješe probleme megalomanskih, nerijetko i neracionalno utrošenih kredita (neki su kupovali i skupe automobile), zbog čega u pregovorima i sami pridonose manipuliranju s većim dijelom seljaka o stvarnim problemima.

- Nekoliko sam puta i sam razmišljao o većim kreditima pa bih bio i veći gazda, ali bih imao i veće muke - kaže Lučić. - Sadašnju ratu od 6.000 kuna mjesečno mogu vraćati bez poteškoća, a kako bi bilo s većom, nisam siguran. Ako Vlada i potvrdi dosad dogovoreno, upitno je kad će biti isplaćeno i hoće li nam donijeti ikakve koristi. I dosad su znali dati do 10., a onda sjeme, gnojivo i gorivo pred sjetvu poskupe 30 pa i 40 posto. A rastu i porezi i doprinosi. Znam o čemu govorim, jer ja svake godine sijem isto, uglavnom za prehranu stoke i vidim što se događa s ulaznim troškovima. Nije gdje si - tu si, nego stalno padamo.

“Lako europskom seljaku uzeti veliki kredit kad su i cijene proizvoda i troškovi proizvodnje godinama stabilni. Seljaka u Poljskoj, recimo, sjetva po hektaru stoji 200 kilograma žita, koliko i doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, a nas i do 500 kilograma. Kako ćemo u Europu s čestim promjenama i hoćemo li izdržati tržišnu bitku s takvom konkurencijom”, pita se Lučić i odmah odgovara: “Sumnjam!”

Autor: Z. Matičić