Na seljačkim se leđima batina lomi

Jedan ugledni i pošteni farmer mliječnih krava, danonoćni radnik, ali na žalost opterećen kreditom, jer je u vlastitoj režiji rješavao svoj radni status nakon propasti firme i od metalca postao poljoprivrednik, sumnjičavo je komentirao ulazak agrara u EU s geslom: "Više rada, veći prinosi, bolja organizacija na tržištu uz vlastiti dodatak, da će opstati samo oni koji imaju vlastitu keševinu za ulaganje."

To je bilo u vezi odgovora na ankete među poljoprivrednicima europskih zemalja nakon ulaska u EU što je nedavno napravio i urednik Hrvatskog radija Martin Vuković među Hrvatima u Austriji.

Moglo bi se zaključiti da je većina poljoprivrednika izvan i prije EU nedovoljno sposobna i nedovoljno marljiva, te zbog lošeg gospodarenja nije konkurentna na tržištu. Sve se svodi na to, radi po zadanim pravilima i rabi ponuđena sredstva za reprodukciju, prihranu, zaštitu, sladištenje, naravno uza stalno zaklinjanje na čuvanje okoliša i održivu proizvodnju.

Tko je u toj križaljki bolje zaštićen,a tko izložen rizicima i propasti. Rekli bismo, „križaljka“ je primjenjiva u zemljama, koje stvarno a ne deklarativno podržavaju proizvođače hrane izložene problemima, od dužine proizvodnih ciklusa, klimatskih nepogoda, te prirode same i njezine ćudi. Naravno, ne prolaze ni oni koji su se i bez traktora i bez zemlje sjetili biti poljoprivredni proizvođači.

No "križaljka" što manje proizvodne cijene (tko mjeri suhe tvari, minerale, ostatke otrova......), a velikih „fantomskih“ troškova i velikih marži, lomi batinu na seljačkim leđima, a istovremeno ne jamči potrošaču, da se izrazimo po modernoj trgovačkoj paroli - "najbolji proizvod za tu cijenu".

Što bi onda bilo rješenje?

Da se uz državni angažman, profit (i porezi i stimulacije) poštenije podijeli na sve sudionike od poljoprivrednika do potrošača, pa sve do očuvanja eko sustava i regionalnih autohtonih posebnosti, ispravnosti i zdravlja sredstava koje uvozimo od svjetskih kompanija zbog očuvanja zdravlja buduće populacije, do očuvanja voda i tla, koje je jedino („ilovača“) poljoprivredniku sigurna.

Zato još jednom ističemo OPG Vrankić, Marinka i Vesnu, koji nakon deset godina marljiva rada na 120 hektara u specifičnim ličkim ekološkim i klimatskim uvjetima proizvode kupus, krumpir, domaći grah, ciklu, češnjak... Došli su za zemljom čak do Plaškoga, rade za trgovačke lance, pozvali su svjetske firme da na njihovu imanju naprave pokusna polja. Uz već poznate kuće pojavila se i svjetska firma Holcim koja je uvela i poljoprivredni program za kacizaciju i obogaćivanje tla. Pozivaju i kolege poljoprivrednike na dane polja u svrhu što boljeg ovladavanja znanjima i vještinama, a gospođa Vrankić nam je čak poslala i digitalne fotke sa susreta.

Pitamo se je li rješenje samo uklapanje u „križaljke“ ili se, glede nacionalne agrarne perspektive, ima što „skenirati“ bar kod onih koji su se dokazali radom.