Kako je pršut iz Slavonije postao najprodavaniji u Hrvatskoj?

Slavonska svinja i Paška sol jedini su sastojci najprodavanijeg pršuta u domaćim maloprodajnim lancima. Riječ je o proizvodu koji se prodaje pod brendom Dobro, koji dočarava zlatne ravnice.

Iza te robne marke stoji Žito grupa, koja je u svinjogojstvo ušla 2001. godine, kupnjom prve posrnule farme. Danas su drugi najveći proizvođač pršuta u Hrvatskoj, a svaki treći pršut na domaćem tržištu je njihov.

Lani su prodali 43.000 komada Talijanima, i to u regiju Parma, centar svjetske proizvodnje pršuta. Nije čudo, jer oni konzumiraju baš ovu vrstu pršuta, ali osjećaj ponosa ovog domaćeg proizvođača to ne može umanjiti.

“To je kao da prodate mobitel Appleu”, pohvalio se Marko Pipunić, najveći investitor u Slavoniji i većinski vlasnik Žito grupe povodom obljetnice 35 godina rada ove grupacije koja okuplja 20 tvrtki.

Ma kakav pršut u Slavoniji, dobacivali su mu onomad, a on im je rekao i dokazao da je to moguće.

“Svijet nije predodređen da se ne mijenja. Slavonija više nije samo fiš, čobanac, komarac. Ne čekajmo budućnost, počnimo je živjeti danas”, poručio je Pipunić mladima.

Deset svinjogojskih farmi - i to nije kraj

Žito grupa tržišni je lider prehrambeno-poljoprivredne industrije jugoistočne Europe. Bazira se na vertikalno integriranom modelu poslovanja - od sirovine do gotovog proizvoda. Obuhvaća ratarstvo, stočarstvo, industrijsku proizvodnju i trgovinu.

Najveći su domaći proizvođač jaja, zrna uljarica, drugi najveći uzgajivač svinja i obrađivač zemlje sa 17.800 hektara površina pod ratarskim kulturama. Otkupljuju urod s još 60.000 hektara koje rade njihovi partneri kooperanti.

U 2024. godini Grupa je ostvarila 335 milijuna eura prihoda, od čega je trećina ostvarena izvan Hrvatske. U strukturi prihoda iz stočarskog segmenta dolazi više od četvrtine.

Imaju nukleus farme, vlastitu genetiku, a godišnje uzgoje 170.000 tovljenika s proizvodnjom na 10 farmi. Najnovija, farma Klisa, otvorena je nedavno, ali to nije kraj njihovim investicijama. U planu je rekonstrukcija i izgradnja dodatnih svinjogojskih farmi s najnovijim sustavima za dobrobit životinja. Na što će potrošiti 40 milijuna eura.

"Od 2016. do danas, Žito grupa investirala je 200 milijuna eura isključivo u Slavoniji, a od početka poslovanja gotovo 500 milijuna eura", istaknuo je Pipunić, nazvavši svoj menadžment u kompaniji "restauratorima propalih firmi i inovatorima".

Što je tajna dobrog pršuta?

No, vratimo se na pršut, kojeg Hrvatska proizvede od 350 do 400 tisuća godišnje, a pojede oko milijun.

Pršut Dobro napravljen je talijanskom tehnologijom i domaćim rukama. Naime, u Žito grupi samo su dva strana radnika – i oni su Talijani.

Njihov pršut kalira nešto vise od 30 posto, a sadrži do 5 posto soli na ukupnoj masi. Ulazi s oko 13 kila izlazi sa 10-ak. Klaonica je u susjednoj Mađarskoj u Kaposvaru, nakon čega se butevi vraćaju u pogon u Čepin.

Vlastita klaonica nije opcija, pojasnio je Dinko Klepo, direktor Mesne industrije.

"Potrebne su puno veće količine od 170.000 pršuta koliko godišnje proizvedu, da bi takva vrsta investicije bila isplativa" utvrdio je Klepo.

Proces zrenja traje 400 dana, od ulaska pršuta do izlaska na tržište, a finalni proizvod miriše na tostirani lješnjak.

Što je tajna dobrog pršuta upitali smo tehnologa Mensuda Lepića, savjetnika direktora Mesne industrije, koji je to objasnio u dvije rečenice.

“Tajna dobrog pršuta je dobra svinja. Da bi dobili dobru svinju morate joj dati dobru hranu, a za to morate imati dobro polje. Kad but dođe kod nas, najvažnije je koristiti što manje soli i što duže zrenje”, kazao je osebujni Lepić.

Klepo pojašnjava da u Žitu imaju najkvalitetnije svinje na tržištu. One pojedu manje hrane od europskih, a imaju veći prirast. Za proizvodnju Dobro pršuta treba im od 80 do sto tisuća komada durok svinja. 60 posto pršuta prodaju na domaćem tržištu, dok 40 posto odlazi u izvoz.

“Svaki je but od domaće svinje. S obzirom na ograničene kapacitete orijentirali smo se na domaće tržište, radi cijene. Sve više forsiramo vlastitu privatnu marku, a u izvoz ide nebrendirana roba”, objasnio je Klepo, inače rođeni Vrličanin.

Zanimalo nas je kako ova vrsta pršuta prolazi u Dalmaciji.

“Oni su očarani, oduševljeni...a znate kakvi su Dalmatinci, nitko ne vridi, ništa nije ka’ naše, a prodajemo im više pršuta nego su oni svjesni”, dobacio je Klepo.

Dakle, nešto što na prvu nije izgledalo moguće, napraviti pršut koji će Talijani kupovati i kojeg Dalmatinci rado jedu – u ovoj su kompaniji uspjeli. Logika je jasna, potražnja za kvalitetnim proizvodima ne jenjava, a u proizvodnji pršuta nismo samodostatni, odnosno na razini smo od 40 posto. Prostora za napredak svakako postoji.

Pogledajte video: