Kako ćemo financirati buduću proizvodnju hrane?

Dok nacionalna strategija definira rast vrijednosti poljoprivredne proizvodnje od 4 milijarde EUR-a 2030. godine, naš se prosjek jedva drži na 3, uz potpore koje godišnje pomognu sa 700 milijuna.

Iz Bruxellesa stižu najave o drugim prioritetima financiranja - obrambenim, digitalnim, okolišnim, pa se naši poljoprivrednici pribojavaju smanjenja potpora. Vode li nas to, uz promjenu klime, u pad - a ne rast proizvodnje?

Nešto valja mjenjati jer uz sedmogodišnju omotnicu od 4,9 milijardi EUR vrijednost onog što proizvedemo očito ne donosi očekivano. Da nevolja bude veća taj je novac u međuvremenu izgubio i na vrijednosti, pa se poljoprivrednici pitaju - zašto se poticaji ne usklade s inflacijom? A ona je u Hrvatskoj u zadnje 3 godine iznosila preko 25 posto.

Ako stremimo razvoju sela, valja osigurati i veća ulaganja. Možemo li više sredstava dati proizvodnji, a vrtiće i turističke staze, financirati iz neke druge omotnice - primjerice regionalnog razvoja ili turizma?

Inflacija pojela

Možemo li pojednostavniti model financiranja? Zašto poljoprivrednik danas ne zna koliko će izravnih plaćanja dobiti za pretHodnu godinu?

Sustav prikupljanja novca poreznih obveznika košta. Zatim ga šaljemo u EU blagajnu, uz trošak tamošnje administracije. Nakon toga ga vraćamo nazad poduzetnicima za ulaganja, kroz kompleksne natječaje, što i nas i njih košta, kroz državni aparat.

Ako s milijardama eura nismo uspjeli povećati proizvodnju, što ćemo sutra kad EU zavrne pipu?

Dodatno, kad krenu javni pozivi za investicije, zbog složenosti pravila poljoprivrednik mora platiti konzultanta. Ali to nije sve, jer kada natječaji krenu, dobavljači podignu cijene.

Pitanje je, ako je potpora bila 50%, koliko zapravo naš agro investitor realno ostvari. Ako nakon više godina čekanja na obradu projekta prođe na natječaju.

Ako je inflacija ‘pojela’ 15%, povećanje cijena 10%, konzultanti, projekti i dozvole 5%, a realizacija potraje godinama, što smo napravili? Uključili smo silne resurse da bi realna potpora bila tek 20-ak% u ovoj brzoj računici?!

Bi li imalo smisla omogućiti i potpore od 25 ili 30%, ali u bržoj i jednostavnoj proceduri? Može li bankarski sektor preuzeti značajniju ulogu u financiranju proizvodnje hrane, pa da tako dođemo do učinkovitijeg modela?

Hrvatski poljoprivrednik je rijetko financijski stabilan. Ništa čudno za industriju koja je krenula u devedesetima gotovo iz nule, a svu je dobit uglavnom reinvestirala u kupovinu zemljišta i strojeva ili izgradnju farmi i podizanje trajnih nasada. Međutim, bez jeftinog i dostupnog kapitala nema ulaganja u nove tehnologije, navodnjavanja ili nove proizvodnje.

Limitiranje izravnih plaćanja?

U ratarstvu se danas ostvaruju niske dobiti, a većina naših ratara je zadužena sa kreditima i leasingom na period od 5 godina, uz kamatu od 4-5-6%. Repromaterijal najčešće financiraju od otkupljivača i s više od 10% kamatnog troška, što dodatno smanjuje ionako mršave profite. Ratarstvo u Hrvatskoj u zadnje 3 godine stvara najviše 3-4 % prinosa na kapital.

Hrvatska, ili bilo koja druga poljoprivreda ne može se financirati na rok kraći od 10 godina i kamatom višom od 2%. Možemo li takav model financiranja osigurati većem broju poljoprivrednika?

Veliki sustavi bilježe značajne dobiti, akviziraju, dok brojni mali farmeri preživljavaju. Je li došlo vrijeme za temu limitiranja izravnih plaćanja? Je li 160.000 proizvođača previše za jednu malu Hrvatsku?

Trebamo li stimulirati spajanje manjih ili odustajanje od proizvodnje i tako upravljati transformacijom u održivu strukturu gospodarstava, pogledajte u uvodnom videu za Panel 2 AgroRocks 2025.