Hladan i otuđen proces proizvodnje hrane

Bio je to krivi potez. Nakon blagdana pogledati ovakav dokumentarni film. Iako sam se pripremio na njega, pročitao o čemu se radi i način na koji je snimljen, svejedno sam odustao nakon sat vremena. Vjerojatno će te i vi.

Ako ga ipak pogledate do kraja, javite dojmove. Imate cijeli na youtubeu. Meni je i ovo bilo previše. Naime, "Kruh naš svagdašnji“ (Unser täglich Brot, 2005.) prikazuje svijet industrijske proizvodnje hrane i visokotehnologiziranih farmi na način toliko otuđen od ljudskosti, da svi ti ljudi, ali i priroda koju snima, izgledaju kao da nisu s naše planete. No, krenimo redom.

Zalutali turisti

​Austrijski dokumentarist Nikolaus Geyrhalter, osim po ovom naslovu, poznat je po filmovima "Earth", "Over the Years" i "Pripyat", koji se ističu statičnom kamerom i odsustvom komentara. Osvojio je brojne nagrade, uključujući Grimmeovu nagradu za "Kruh naš svagdašnji" i nagradu Ekumenskog žirija na Berlinaleu za "Earth".

Kako je stočarstvo postalo glavni 'krivac' za emisije stakleničkih plinova?

Sniman gotovo tri godine, ovaj film otkrio je tada neke potpuno nepoznate procese industrijske proizvodnje i obrade hrane životinjskog i biljnog podrijetla. U ritmu pokretnih traka, uz zvukove nezaustavljivih, moćnih i velikih strojeva koji povremeno zaglušuju, Geyrhalterova nas kamera na radikalan način, bez uobičajena pripovjedača i njegovih komentara, vodi na mjesta gdje se proizvodi hrana.

Snimke dronova koji zaprašuju polja suncokreta, hladne klaonice, pokretne trake s nepreglednim truplima životinja koje presijecaju mašine toliko velike da mi izgledaju kao da su stigle iz budućnosti. Ili pak ljudi koji nakon svake takve scene odlaze na ručak, otuda i naslov filma, sve to u ovom paketu izgleda nadrealno i čudno, poput robota, pa ako vam ne izazove gađenje, možda vam postane morbidno dosadan.

Čovjek je u ovom filmu prikazan kao zalutali turist koji povremeno pali i gasi mašine koje kroje našu hranu, a činjenica kako film nema komentatora koji bi vas navodio što da mislite o onome što se odvija pred vašim očima, nego vas prepušta da "u miru“ kontemplirate o svemu što vidite daje mu tihu jezivost, koja mi je, ponavljam nakon sat vremena postala nepodnošljiva.

Jer nekoliko puta sam se tijekom života zatekao u razgovoru gdje sugovornik odbija priznati da iza svake domaće kobasice/krvavice/devenice koju jede, stoji ubojstvo, odnosno ceremonija koju smo nekoć uvijek radili krajem studenog. Ako slučajno pripadate njima izbjegnite Geyrhalter film.

Drukčiji način života

Jer u ovom dokumentarcu nema moraliziranja, nema grandioznih rečenica koje će vam se urezati u pamćenje, nema odlično pogođene pjesme čiji stihovi savršeno odgovaraju onome što vidite na ekranu. Nema alternative, odnosno skrivenih motiva koji vas žele navesti da krenete novim putem prema drukčijem načinu prehrane i života.

Samo 90 minuta (u mom slučaju 53) surovih snimaka, zbog kojih sam se osjećao tupo cijeli sljedeći dan. Ali i dan kasnije. I mogao bi sada krenuti lamentirati o hororu kojemu sam svjedočio, ali bilo bi to licemjerno od mene, jer svjedočio sam i gorem. Uživo, cijeli život.