Film redatelja Aarona Woolfa "King corn“ iz 2007. godine prati dvojicu diplomaca s Yalea, koji se odluče vratiti u Iowu, posiju kukuruz i usput pokušaju razriješiti problem pretilosti, a nađu se usred priče o američkoj prehrambenoj industriji.
Prvi problem na koji sam naišao, dok sam pisao ovaj tekst, bilo je saznati odakle dolazi ona slavna rečenica. Ono si što jedeš. Ili ona Reci mi kako se hraniš pa ću ti reći tko si! Je li njemačka tradicionalna? Ili možda Gandhi? Ciceron?
Prije nego je internet došao u naš svijet, kada smo po odgovore morali odlaziti u knjižnicu (mjesto gdje žive knjige, još uvijek - op.a.), pa mi se zbog takve bedastoće nije odlazilo po odgovor, mislio sam da ju je izmislila moja baka.
Naime, svaki puta kada bih se tijekom praznika namrštio na ručak u kojemu su bile mahune ili kelj te "zahtijevao“ kulenove seke ili slanine s jajima, baka bi mi to rekla - i onda ispunila želju. Ipak sam bio njen unuk.
Trebalo je vremena da odrastem i dobijem visoki tlak pa da shvatim bakinu poruku.
Scena prva. Glavni junaci našeg filma "King Corn“ Ian Cheney i Curt Ellis, diplomci s Yalea, dijele s nama video snimke iz vremena dok nismo svi imali kameru u džepu. Sjećate se onih starih zrnatih VHS snimki (zabilježenih video kamerom – op.a), na kojima se teško razaznaje je li to tetka ili tetak za svatovskim stolom? Mladići i djevojke surfaju na vodi, njih dvojica se dobacuju lopticom, voze se kamionom prekrasnim krajolicima ruralne Amerike. Svira country.
Kada jedan od glasova u off-u prozbori: "Čuli smo poprilično uznemirujuće vijesti. Jednog dana ćemo umrijeti. I to možda ranije nego smo očekivali. Po prvi puta u američkoj povijesti, naša generacija će imati kraći životni vijek od svojih roditelja. A razlog je ovo što jedemo“. To je bilo to. Dobili su me.
Nakon završetka studija dvojac se seli iz Bostona u Iowu kako bi obrađivali zemlju i uzgajali kukuruz na jednom hektaru površine. Putovanje ih vraća tamo odakle obje njihove obitelji imaju korijene. Usput, Cheney i Ellis istražuju trend povećane njegove proizvodnje njegov utjecaj na američko društvo, ističući ulogu državnih subvencija u poticanju uzgoja ogromne količine.
Nadalje, proučavajući prehrambenu ekonomiju kroz povijest kukuruza u Americi, njih dvojica shvaćaju da ga većina hrane sadrži u nekom obliku. Traje sat i pol vremena, imate ga na YouTubeu. Dva luckasta junaka, koji su zajedno s redateljem AaronomWoolfom pokazali neobičnu količinu topline prema svima koji se pojavljuju u filmu.
Nema vikanja ni upiranja prstom. Nema jednostrane verzije, nego dobro razrađena tema, snimljena na zabavan način. Iako ponavljam, tema nije vesela.
Priča otprilike ide ovako: Kukuruz je sveprisutan u američkoj prehrani čak i ako mislite da ga ne jedete, a poremećena prekomjerna proizvodnja uvedena u Nixonovo doba izravno je pridonijela epidemijskim razinama pretilosti i dijabetesa.
Kada Ellis i Cheney posjete Earla Butza, bivšeg ministra poljoprivrede za vrijeme predsjednika Nixona i Forda, dakle možda i izravno odgovornog za sve što se događa s američkim prehrambenim sustavom, njega se tretira s jednakim poštovanjem kao i poljoprivrednika iz Iowe.
Živimo u sojalizmu - klimatskoj i ekološkoj krizi, a kolonijalizam je živ i zdrav
Kao što je navedeno u filmu, odluke o tome koje se kulture uzgajaju i kako se uzgajaju, temelje se na ekonomskim razmatranjima manipuliranim od strane vlade, a ne na njihovim stvarnim ekonomskim, ekološkim ili društvenim posljedicama.
Ovaj trend prikazan je proizvodnjom kukuruznog sirupa s visokim udjelom fruktoze, sastojka koji se nalazi u mnogim jeftinim prehrambenim proizvodima, uključujući brzu hranu.
Zašto bi uopće gledali 20 godina star dokumentarac o pretilim Amerikancima? Možda zbog iste epidemije koja je zahvatila i nas u EU?
Postoji i mnoštvo dokumentarno-edukativnih naslova na ovu temu kojima nas državne televizije podsjete početkom ožujka, kada se obilježava Svjetski dan debljine. Ali su preozbiljni, čak i osuđujući.
"King Corn" je zabavan i razigran poput glavnih junaka. U isto vrijeme promišljena meditacija o teškoj situaciji američkih poljoprivrednika, koja se može prenijeti i s ove strane Atlantika, koliko i tirada protiv našeg rastućeg struka.
Tagovi
Autor
Damir Senjan
prije 1 tjedan
TinkiVinki Naš kukurz odlazi najviše za Italiju pa Austriju i nešto u Sloveniju nađe se tu još neka država za koju ni neznam ali kod nas ako ostane 1% bit će dobro. Ove godine će se brati kako gdje a negdje i ništa ono što vidio po poljima. Jedino ono što me boli je što cijelo vrijeme govore da kod nas nema ove godine suše ili je to zapovjed sa vrha ili smo mi svi glupi u prijevodu blesavi, pa tako i moj mojoj županiji kao što sam napisao Đuri župan proglasio sušu ali samo za livade koih ni nema skoro više, ali koliko poznajem te opčine gdje proglasio tamo ni nema skoro ništa livada.
TinkiVinki
prije 1 tjedan
Pa Tomi i Bog se brine za nas,šta da nam urodi kukuruz kud bi s njim,nebi ga imo kom prodat kad u Hrvatskoj nikom ništa netreba! Mi možemo sve uvest! Ovako vremenske prilike ili neprilike srežu prinos za 50% i to je to!
Tomi Tomi
prije 1 tjedan
Za pretilost kod nas pobrinuti će se majka priroda, urodi će podbaciti 40% a možda i više...