Marko Perković - pčelar "van okvira"

Marko Perković, pčelar iz Zagreba, mladi je hiperaktivni trostruki tata koji se pčelarstvom zarazio još kao osnovnoškolac. Njegovi roditelji redovito su kupovali med od jednog svog pčelara dok se Marko kod njega naslušao zanimljivih pčelarskih priča. I kako ovaj sada 39-ogodišnjak prepričava dalje, taj pčelar mu je obećao pokloniti košnicu ako pročita debelu knjigu o pčelarstvu.

"Tada nisam volio med jer su me roditelji silili da ga jedem, ali kasnije sam ga skužio. I iako sam bio tek osmi osnovne, knjigu sam progutao u trenu", priča nam.

Tada se nekako i poklopilo da se Markova obitelj preselila u kuću u Podsused, a njegov prijatelj pčelar održao je svoje obećanje poklonivši mu dvije košnice. "Nisam mogao spavati od uzbuđenja, vozili smo pčele na zadnjem sicu i izbole su me. Tako je počelo. Stavio sam košnice na dvije grede i sad si ti neki veliki pčelar. Ali, uz pomoć foruma pčelarskog saveza i uz druge pčelare, učio sam svake sezone, sve više.“

Učio je Marko od obiteljskog pčelarstva Radošević i od Damira Bana, tadašnjeg najvećeg eko pčelara iz Bedekovčine, te je kasnije samostalno proučavao svjetske pčelarske trendove:

"Počeo sam s profićima raditi pčelarenje. Kao mladi sam ušao u to, a sve neke sijede glave oko mene. A, ja znam engleski, znam njemački i učim-čitam. Skužio sam koliko je to unosan posao na način na koji su oni to radili. Imao sam svojevremeno i štand na placu u Gajnicama“, opisuje.

A, kako svi koji su jednom ušli u pčelarenje znaju koliko ti se taj posao uvuče pod kožu, tako i Marko ne odustaje lako šaleći se da mu je ovo već treći pokušaj pčelarenja.

Seleće pčelarenje daleko je isplativije

Danas je došao do broja od 200 košnica na nekoliko lokacija: u sjeverozapadnoj i središnjoj Hrvatskoj, te na našim otocima. Pošto sele košnice hvatajući različite paše, posla ima preko cijele godine, a radni tim čine supruga Ivana, te klinci Vilim, Demi i Leon kao punopravni članovi.

Supruga, iako zaposlena, sudjeluje u cijeloj priči, te proizvodi dekorativne voštanice, najstariji Vilim radi već sve od istovara košnica do pregleda zajednica, a i drugi su vrsni kušači meda. Proizvode cresku kadulju, viški bršljan, zagorski bagrem, proljetni cvjetni med, kestenov med s Petrove gore, lipov med iz Vrbovskog. Voze pčele i do Korčule, Gračaca i Saborskog.

Posebno je cijenjen njihov medun iz Fužina koji nije toliko sladak zbog melicitoze. No, osim meda prodaju oni i otopinu propolisa, sušeni cvjetni prah i zajednice. U povećanom opsegu prodaje zajednica Marko vidi potencijal jer pčelama prijete nove bolesti koje će činiti štete na zajednicama.

Zlatošipku ne vrca već mu služi samo za oporavak pčela nakon meduna koji ih jako iscrpljuje. A, kako je supruga rodom iz Vele Luke onda imaju i maslinovog ulja za prodaju.

Servapis je planiran kao edukacijski pčelarski centar

Marko je prepun ideja i planova, samo su mu dani prekratki. Osmislio je svoj pčelarski životni projekt od nazivom Servapis jer voli reći: "To je smisao priče, mi služimo pčelama, a one nama daju nešto.“

Projekt Servapis je zamišljen kao edukacijski centar za sve one koji žele naučiti nešto o pčelarenju, te kao centar apiterapije. Nalazio bi se u Jakovlju što je nedaleko od Zagreba i zainteresiranih ne bi nedostajalo. Jer Marko već nudi pčelarsku edukaciju za one koje to zanima. Sudionici dobiju literaturu koju preko zime izuče, te putuju s njim na teren i sudjeluju u svim radnim zadacima.

"Radionice su namijenjene za svakoga tko se želi naučiti pčelarstvu. Ove godine su otac i sin upisali školu. Student i tata, kupili su 5 košnica i netko im je poklonio 3. Od 8 su napravili 16 i izvrcali brdo meda. Tečaj traje godinu dana i košta oko 750 eura. Oni su išli sa nama i selili svoje pčele na medun“, kaže.

Nakon obuke Marko pomaže svojim učenicima oko nabavke zajednica i opreme, ali naglašava da posao nije lagan "Toplinski šokovi, sauna na otvorenom, ubodi, dobar trening, to je moj rad na pčelinjaku. No, pitanje je kakav ćeš materijal dobiti. Osnovni postulat je da nisi alergičan na ubode. Nastava bude 3x mjesečno minimalno ovisno o vremenskim prilikama. Svakih 10-ak dana otvaram košnicu jer idem na puno paša. Kod mene nije toliki problem hoćeš li uhvatiti termin. Sve varijante su moguće. Imam već 15-ak svojih zadovoljnih učenika“.

Markova supruga Ivana je doktorica medicine i završila je edukaciju za apiterapeuta, pa ju možda Marko nagovori da preuzme apiterapiju i priču bi se moglo lagano zaokružiti.

Razmišljanje "van okvira"

Pčelario je stacionarno 5-6 godina i učio na vlastitim greškama, a onda je "skužio“ seleće pčelarenje: "Pčela može u RH raditi i donositi puno više od 4-5 mjeseci, ali je moraš muvati, trošiti dizel da bi uhvatio pašu“, savjetuje.

Sada ima svoj kamion za prijevoz pčela i koristi sustav paleta s pet košnica koji je modificirao prema svojim potrebama.

"Napravili smo da noge izlaze iz palete pa imaš odmah autonivelaciju bez obzira na nagib terena, sve je pocinčano, a drvo je daleko od poda, kad radiš seljenje odmah dižeš 5 komada odjednom“, dodaje.

Pod košnicama su, normalno, vage, te su mu na mobitelu stalno dostupni podaci o unosu nektara, izlascima pčela. Prema ovim podacima Marko planira odlazak na pojedini teren.

Zarazni entuzijazam

U Markovom životu izmjenjivale su se faze penjanja i pčelarenja, i vjerojatno će još puno puta. Kako ima malu djecu, sad razmišlja i o pokretanju penjačke školu u Jakovlju, no hoće li uspjeti sam bez pomoći zajednice, ostaje za vidjeti.

Upoznati mlade vrijedne ljude pune entuzijazma koji žele raditi na selu danas je već raritet i mi bismo kao društvo trebali sve poduzeti da ih podržimo. Ako nikako drugačije, bar kupujući njihove visoko-kvalitetne proizvode, umjesto uvoznih.