Maja Celing Celić
prije 4 godine

Sjetila sam se što je moja prijateljica, velika zaljubljenica u Velebit pisala o njemu ljetos: "2009 godine, bila sam na južnom Velebitu sa svojim Više [+] prijateljima. U jednom trenutku, na području oko Stapa počelo je nevrijeme, mi smo bili na golim kamenim pločama kada su gromovi oko nas počeli "tuči" o stijene uz gromoglasne praskove. Prijateljica koja se užasno bojala gromova samo mi je ponavljala: "Požuri, požuri!" Žurila sam polako kako ja to inače radim(na užas suputnika), dok se pljusak slijevao oko nas, po nama, i dobar dio kiše je završio u našim planinarskim cipelama, ruksacima, a bome i gaćama. Doslovno smo dobili vatreno krštenje planine. Svako od nas je taj događaj zapamtio drugačije. Tada nisam znala o ovom mjesto puno, osim suhoparnih činjenica: opisa staze i prosječnog vremena koliko do njega treba pješačiti. Zašto sam htjela doći na Velebit? Planinariti? Ne, moj motiv nije bilo planinarenje već fotografiranje planine, u tom trenutku nisam ni znala kako je prije gotovo stotinu godina jedan čovjek imao sličan motiv. Bio je to dr.Radivoj Simonović (1858.-1950.) čovjek fasciniran Velebitom, iako podrijetlom iz pitome i ravne Vojvodine imao je posebnu strast i želju posvetiti se dokumentiranju mjesta, vremena i običaja koje je nestajalo. Naravno Velebit nije nestao, no ljudi i običaji su se promijenili i/ili nestali. Ali da nije bilo njega i njegovih suputnika (Miroslava Hirtza, Josipa Poljaka, Ivana Gojtana, Ilije Šarinića, Dušana Jelkića i dr.)sigurno bi bili zakinuti za ove fascinantne fotografije i informacije koje je stvorio i skupljao. Pohodio je Velebit od 1903. do 1938 godine i snimio oko dvije tisuće fotografija. U današnje vrijeme digitalne fotografske hiperprodukcije možda je taj podatak pomalo smiješan, ali u to vrijeme to je bila impozantna količina foto materijala, koji je svojom kvalitetom i pokrivenim temama (op.a. geologija, etnografija, pejsaži, botanika) bila fascinantna. Zanimljivo je kako je Simonović svoj osamdeseti rođendan proslavio baš na Velebitu, svom drugom domu, gdje se od planine na taj rođendan i oprostio. Neimenovani vrh 1926 godine prozvan je Simonovića stapina njemu u čast, nažalost danas se taj vrh više tako ne zove, ali ako je netko doista zaslužio svojim djelom tako nešto to je bio on. Ono što bi bilo logično vidjeti za posjeta bilo kojem turističkom mjestu u Hrvatskoj na području Like, Primorja i naravno PP Velebit to bi bila knjiga sa Simonovićevim opusom posvećena tim krajevima i samom Velebitu. Za takve projekte treba suradnja između zbirki koje se nalaze u Hrvatskoj i Srbiji. Nadam se kako će do realizacije takvog projekta jednom i doći. A do tada prelistajte online digitalnu verziju knjige autora Bogdana Šekarića: https://bit.ly/3gjxLHK ,ako vas put nanese u Novi Sad navratite u Muzej Vojvodine i kupite svoj primjerak ove divne knjige. Onima koji nisu bili na Simonovićevoj izložbi u Hrvatskoj (2018. i 2019.) koja je održana u više gradova, imate kratak video u kojem je prikazan dio te izložbe: https://youtu.be/48BhlOuYO7E "...Mi još i danas ne poznajemo naš divni Velebit, šta sve ima na njemu! Velebit je muzej svega i svačega, veličanstven i božanstven muzej, kakvog je samo Bog mogao stvoriti, a kakvog ljudi ne mogu zamisliti." R.Simonović A i na ovo me je uputila: http://www.znet.hr/2011/04/ivica-dosen-zuti-i-edo-popovic-predstavili-knjigu-krvopja/?fbclid=IwAR0cwjplxaqikqq3je1nXpBtHdDm8QpUnpNl_rrdoTt4rlTiIq8V_v4u9WI

Maja Celing Celić
prije 4 godine

E da, kad bismo svi živjeli snove, gdje bi svijetu bio kraj ;) Žena je baš nadahnuće. E da, kad bismo svi živjeli snove, gdje bi svijetu bio kraj ;) Žena je baš nadahnuće.