Zbogom krave i hvala na svemu

Listajući tisak samo desetak godina unatrag jasno vidimo da su nas na ovaj kolaps pripremali temeljito, uz pompozne najave i obećanja. Krenimo, stoga, pregledom samo nekih vijesti koje najlakše “upadaju u oko”:

Na stranici Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva od 07. studenog 2016. tako vidimo da je ministar Tomislav Tolušić predstavnicima sektora stočarstva svečano objavio: “Od danas krećemo s promjenama za spašavanje hrvatskog stočarstva.” Već narednog dana je izjavio “Pokrećem cijeli niz procesa koji će osnažiti sektor hrvatske poljoprivrede”.

Kada je “gore” odlučeno da je Tolušić hrvatsko stočarstvo dovoljno spasio i osnažio, 22. srpnja 2019. zamijenila ga je Marija Vučković, magistra ekonomije, nova ministrica poljoprivrede i prva žena na čelu Ministarstva poljoprivrede, a koja je već 27. kolovoza 2019. svečano otvorila “početak radova na izgradnji Centra za istraživanje i razvoj u mljekarstvu u Virovitici...” Ministrica nikako nije mirovala te nam je već 3. rujna 2019. obećala “Na sljedećoj sjednici prezentirat ćemo nacrt Strategije razvoja poljoprivrede i ruralnog prostora... Naše domaće - dokazana kvaliteta”.

Niti naši uvaženi saborski zastupnici i zastupnice nisu mirovali pa je tako na stranici Hrvatskog sabora 24. veljače 2022. objavljeno kako je Marijana Petir, predsjednica Odbora za poljoprivredu, za koju znamo da je neumornim radom, stručnošću i osobnim zalaganjem itekako pridonosila napretku u poljoprivredi, izvoljela izjaviti: “Znamo da... ...postoje i oni strukturni problemi s kojima se još uvijek borimo poput nepoštene trgovačke prakse, nelojalne konkurencije, slabog udruživanja proizvođača, ali i činjenice da hrvatski potrošači ne prepoznaju u dovoljnoj mjeri značaj lokalno proizvedene hrane, te veći dio potrošača odluku o kupnji uglavnom veže uz cijenu samog proizvoda...”

Naravno da zastupnica krivi hrvatske potrošače koji ne razaznaju tikvu od lonca pa kupuju jeftinije proizvode, seljake koji se ne udružuju, nepoštenu trgovačka praksu i nelojalnu konkurenciju. Naravno da nikako nema krivnje na političarima koji su desetljećima donosili nevjerojatno glupe i pogrešne odluke.

Još nam i uši zavrću

Iako je svojim nesebičnim radom neizmjerno pridonijela oporavku poljoprivredne proizvodnje i ostavila neizbrisivi trag (za što će imati našu vječnu zahvalnost), 20. svibnja 2024., održana je primopredaja dužnosti između dotadašnje ministrice Marije Vučković i novoimenovanog potpredsjednika Vlade i ministra Josipa Dabre.

Naravno da je novi ministar bio još bolji od svoje prethodnice te je tako 22. lipnja 2024., na stranicama Ministarstva objavljena vijest “nakon cijelog radnog dana na polju, u društvu djelatnika koji rade žetvu, (Opaska autora: ovako ni za druga Titu nisu pisali) naglasio kako je njegov osobni cilj, kao ministra, opstanak, očuvanje, obnova i širenje našeg gospodarstva te jačanje sektora” (kako bi naš narod to lijepo kazao: Nije im dosta što nas j*b*, nego nam još i uši zavrću).

Svjetski i regionalni mediji su 18. siječnja 2025. intenzivno izvještavali o ostavci hrvatskog zamjenika premijera i ministra poljoprivrede Josipa Dabre. Tako je naša zemlja ostala bez još jednog od velikana poljoprivrede od kojeg smo svi toliko očekivali.

No, kako život neumoljivo teče dalje, u MPŠR je već u srijedu, 12. veljače 2025. godine, održana primopredaja dužnosti između državnog tajnika Tugomira Majdaka i novoimenovanog potpredsjednika Vlade i ministra Davida Vlajčića.

Ovaj se posljednji iskazao u punoj snazi i intelektualnoj veličini tijekom enzootije Afričke svinjske kuge u Slavoniji, o čemu sam već pisao.

Mala zemlja za veliki uvoz: Statističke akrobacije, specijalni rat i veterinar kao egzekutor

Na portalu HRT-a, također je 11. lipnja 2025. objavljeno kako o nama misli i Mato Čačić, ravnatelj Uprave za stočarstvo i kvalitetu hrane Ministarstva poljoprivrede koji nam je javio kako je: ”Zadržati mlade na selu i povećati samodostatnost u stočarskoj proizvodnji cilj je i Vladinih strateških programa razvoja”.

Rezultati svih tih epohalnih promjena, programa i strategija? Pa, pogledajte oko sebe.

No da ja ne duljim, već da konačno počnemo s našom pričom.

Nekada davno, u zemlji Hrvatskoj, pričala je baka unuku legendu o zelenim pašnjacima, o kravama čiji su se rogovi sjajili na suncu, a vimena prepuna mlijeka obećavala blagostanje. Pričala je o seljaku ponosnom, čije su ruke mirisale na zemlju i stoku, a čiji je rad hranio cijelu naciju. Bila je to, djeco, bajka o hrvatskom govedarstvu, temelju naše agrarne tradicije, okosnici ruralnog života i sinonimu za kvalitetu.

Danas, ta bajka zvuči kao jeziva priča za laku noć, ispričana uz prigušenu svjetlost iz uvozne lampe, dok kroz prozor dopire miris uvoznog sira, a umjesto mukanja krava čuje se samo fijukanje siječanjskog sjeverca kroz razbijene prozore praznih štala. Dobrodošli u apsurdistansko govedarstvo, gdje strategije rasta osiguravaju stabilan pad, a briga za proizvođače graniči s aktivnom eutanazijom.

Brojke koje (ne)lažu – veliko iseljavanje krava u nepoznato, a stanovnika u Irsku i Njemačku

Dok se političari na Markovom trgu nadmeću u floskulama o "ruralnom razvoju", "poticanju proizvodnje" i "samodostatnosti" (vidi gore), brojke pričaju priču koja bi i Kafku posramila svojom grotesknošću. Hrvatske krave, čini se, nemaju strpljenja za birokratske zavrzlame i tiho, ali odlučno, glasaju papcima – ili, preciznije, napuštaju Hrvatsku, jedna po jedna, bez oproštajnog mukanja.

Pogledajmo samo zapanjujuću statistiku. Od još uvijek obećavajućih 430.000 grla goveda (od čega 260.000 muznih krava) ne tako davne 2000. godine, danas smo stigli na 420.000 grla, od čega samo 70.000 muznih krava (Izvor: DZS). Dakle, u posljednjih deset godina bilježimo pad sa 260.000 na svega 70.000 muznih krava. To, dragi moji, nije pad, to je slobodan pad bez padobrana, praćen fanfarama "uspješne tranzicije". To je pad broja muznih krava od 73%!

Zamislite, nestao je cijeli jedan "grad" muznih krava, a da nitko nije ni primijetio, ili pak jest, ali je "strateški" zašutio. Proizvodnja mlijeka? Ne pitajte. Dok EU prosjek bilježi rast, mi se ponosimo padom koji bi i najokorjelijeg pesimista natjerao na suze – ili cinizam. Svaki pad je, valjda, novi početak. Samo se pitam početak čega. Uvoza? Definitivno.

A broj farmi? To je tek priča za antologiju apsurda. Od stotina tisuća malih i srednjih gospodarstava koja su nekada činila okosnicu govedarstva, danas svjedočimo dramatičnom smanjenju broja uzgajivača. Očito je da se naša strategija "manje je više" pokazala iznimno uspješnom – manje uzgajivača, manje goveda, manje zaraznih bolesti, manje problema. I, naravno, manje domaćeg mesa i mlijeka.

Tako danas u RH djeluje oko 150.000 obiteljskih farmi. Po Popisu iz 1991. godine u Hrvatskoj ih je bilo 534.266, a posjedovala su dvije trećine (66,4%) ukupnog poljoprivrednog zemljišta i preko 80% stočnog fonda. U većini su to bila tzv. mješovita gospodarstva s dvostrukom strukturom zaposlenosti i dohotka, s udjelom od oko 80% (Izvor: Strategija poljoprivrede i ribarstva RH; NN 89/2002).

Do 2014. godine uspješno smo tu brojku smanjili na 190.000 gospodarstava, a do 2024. godine na manje od 150.000 (između ostaloga zahvaljujući i Tomislavu Tolušiću, i Marijani Petir, i Mariji Vučković i Mati Čačiću). Da stvar bude još malo gora, od 58.000 isporučitelja mlijeka 2000. godine, do 2024. ostalo ih je tek 3.480 (3480!!, ne, nije greška, izvor: HAPIH). Ili 6%!

Dakle, nestalo je 94% mliječnih farmi u samo 20 godina, što znači da je prosječno nestajalo oko 5% mliječnih farmi svake godine.

Od papira do apsurda i nazad, a sve bez krava

Ako se pitate gdje su nestale naše krave, odgovor je jednostavan: izgubile su se u pravilnicima, u stotinama obrazaca i podpravilnika. Hrvatska birokracija, taj nevidljivi ali sveprisutni entitet, pokazala se mnogo učinkovitijom u uništavanju govedarstva od bilo koje suše, poplave ili bolesti.

Subvencije? Ah, te mitske "potpore" koje "spašavaju" našu poljoprivredu! One su poput utjehe na samrtničkoj postelji – prekasno i premalo. Da bi uzgajivač došao do svog "zasluženog" novca, mora proći inicijaciju dostojnu gladijatorske arene. Popuni ovo, priloži ono, ovjeri treće, pa onda čekaj. I čekaj. I čekaj još malo. Procesi su toliko komplicirani da bi prosječnom uzgajivaču bio potreban doktorat iz upravnog prava. Rezultat? Mnogi, premoreni borbom s vjetrenjačama, jednostavno odustaju.

Od 58.000 isporučitelja mlijeka 2000. godine, do 2024. ostalo ih je tek 3.480!

I kontrole, naravno! Jer bez kontrolora, tko bi nam rekao što radimo krivo? Očekuju se nepostojeće oznake, neispunjene rubrike, milimetarska odstupanja od pravilnika starog deset godina. Kontrolori dolaze s olovkama oštrijim od britve, spremni pronaći i najmanju nepravilnost. Nema veze što uzgajivač jedva preživljava, što se bori s bolestima, s vremenskim neprilikama, s krahom tržišta. Važno je da je papirnati trag besprijekoran.

Tko će čuvati blago ako blaga nema?

U ruralnim područjima Hrvatske, demografska slika podsjeća na apokaliptični film. Sela nam izumiru, a s njima i posljednja nada za oporavak govedarstva. Mladi, ti naši "nositelji budućnosti", masovno napuštaju djedovinu i odlaze. Gdje? Pa, negdje gdje se rad cijeni, gdje se perspektiva ne svodi na "možda će biti bolje" i gdje se za težak fizički rad ne dobije prosjački štap.

Prosječna starost nositelja OPG-a u proizvodnji mlijeka u Hrvatskoj je, prema posljednjim podacima, 60 godina (Izvor: Zeleno izvješće Ministarstva poljoprivrede; DZS). To nije generacija koja sanja o modernizaciji farmi, o robotima za mužnju ili o genetskom poboljšanju stada. To je generacija koja se s grčem u srcu pita tko će brinuti o kravama kada oni više ne budu mogli.

Nasljednika nema. Ili su u Irskoj, ili u Njemačkoj, ili rade u nekom call centru u Zagrebu, gdje je stres možda veći, ali je barem plaća redovita i ne moraš se boriti s gnojem i državnim aparatom istovremeno.

Uvoz, izvoz i "kvaliteta", što jedemo i tko profitira od tuđih krava?

Dok domaće govedarstvo diše na škrge, trgovinske police pucaju pod teretom uvoznog mesa i mlijeka. Jer, zašto bismo se mučili s vlastitom proizvodnjom kada možemo jednostavno kupiti od "naprednijih" zemalja? Uvoz je postao naša nacionalna strategija, a "domaći proizvod" samo marketinški trik za naivne.

Svinjski but, kaže mi supruga, nikada nije bio jeftiniji, a svinja je u Hrvatskoj sve manje. Naravno da stiže iz uvoza i guši ionako sediranu svinjogojsku proizvodnju.

U Hrvatsku se, ironično, 2023. godine uvezlo mesa i klaoničkih proizvoda u vrijednosti iznad jedne milijarde eura, a samo je goveđeg mesa uvezeno 35.000 tona. Mljekare u Hrvatskoj su 2023. godine uvezle 175.777 tona neobranog mlijeka i 7.719 tona vrhnja! Ukupna vrijednost uvoza mlijeka i mliječnih proizvoda u 2023. godini dosegla je otprilike 459 milijuna USD ili oko 425 milijuna € (sve navedeno, izvor: DZS).

Dok naši uzgajivači dobivaju sitniš za svoje meso i mlijeko – otkupna cijena mlijeka je u padu, a za tovno govedo jedva pokriju troškove – supermarketi preplavljuju tržište jeftinim uvozom. "Hrvatski" na etiketi često znači "pakirano u Hrvatskoj", a ne "proizvedeno u Hrvatskoj". To je, djeco, suptilna razlika koju samo iskusni birokrat može objasniti. Zašto mislim da je uvoz poljoprivrednih proizvoda loš za ukupnu ekonomiju, za društvo i općenito za državu pokušat ću objasniti u jednom od narednih osvrta.

Svjetlo na kraju tunela (ili nam u susret dolazi brzi za Zenicu)

Kada pitate relevantne institucije o budućnosti hrvatskog govedarstva, dobit ćete paletu "optimističnih" izjava koje zvuče kao citati iz propagandnih pamfleta: "Radimo na strategiji", "EU fondovi su nam na raspolaganju", "moramo biti konkurentni". Sve to zvuči lijepo, ali stvarni rezultati govore drugačije.

Vrhunac cinizma je priopćenje Ministarstva od 18. prosinca 2023. u kojem nam kažu: “Točno je i ispravno naglasiti da je pad poljoprivredne proizvodnje evidentiran u razdoblju do 2015., a nakon toga vrijednost poljoprivredne proizvodnje raste. Nakon 2016. godine bilježimo oporavak i kontinuirani rast vrijednosti poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj” (podebljano u izvorniku).

Prvo sam mislio uopće ne komentirati jer ovo doista niti ne zaslužuje trošenje vremena - kako je znao reći moj djeda: “Ne svadi se s budalom jer ljudi morti (možda) nebudu videli razliku”. No, ipak sam odlučio vratiti se ovome u jednom od narednih osvrta (neka u Ministarstvu vide da budala ima i izvan Ministarstva).

Možda je vrijeme da preokrenemo paradigmu. Umjesto da se borimo za spas govedarstva, predlažem da govedo proglasimo zaštićenom vrstom. Krave i telad bi mogli postati turistička atrakcija – posjetitelji bi plaćali da vide rijetke primjerke domaćeg goveda, možda čak i da pomuzu jednu. Osnovat ćemo muzej goveda, s interaktivnim izložbama o tome kako se nekada proizvodilo mlijeko i meso u Hrvatskoj. Organizirat ćemo "Dane sjećanja na hrvatske krave", gdje ćemo se prisjećati slavne prošlosti dok jedemo uvozni odrezak.

Na kraju nam ostaje samo da se oprostimo od iluzije o snažnom hrvatskom govedarstvu. Ono što je nekada bio temelj naše ekonomije i identiteta, danas je karikatura, žrtva nekompetencije, birokracije i kratkovidne politike. Gubitak govedarstva nije samo ekonomska, već i kulturološka i sociološka katastrofa.

Stoga, zbogom krave i hvala na svemu!