Zašto se kaže: "U jednoj ruci slama, a u drugoj vatra"?

​Vatra je jedinstvena pojava u prirodi, ništa joj nije slično. Predstavlja brz i samoodrživ oblik oksidacije čiji su rezultati plamen i svjetlost. Da bi postojala, potrebna su tri uvjeta: gorivo, toplina i kisik.

To je tako u znanosti, ali poljoprivrednici davnih vremena, ovdje i bilo gdje na svijetu, smatrali su vatru pravom čarolijom, božanstvom ili darom milostivih božanstava, koja su željela da se ljudi po hladnoći griju, po mraku ne boje, a i da jedu kuhanu hranu.

Mjesto okupljanja

Kod Grka, vatru ljudima daruje Prometej, kod Germana - Loki, kod Indusa Agni, kod stanovništva Havaja, Tahitija i arhipelaga u Tihom oceanu to je Pele, mlada božica koja je napustila svijet bogova jer je zavoljela ljude i došla ih naučiti zanatima i korištenju vatre. Kod Slavena to je Svarog, otac neba, a u nekim verzijama Perun Gromovnik, koji je gromom zapalio drvo i ljudi su mogli uzeti vatru.

Zato je vatra od početka ljudske civilizacije uživala najveće poštovanje. Bila je neophodna u doba kad se ljudski rod okupljao oko nje, dok nije imao nikakav drugi izvor signalizacije, svjetla i topline, a i u industrijsko doba, kad su mnogi zanati i druge djelatnosti ovisile od žara i plamena.

Sudjelovala je u većini ljudskih obreda prije pojave organiziranih religija i nastavila biti potpuno fascinantna za ljude kroz sve faze razvoja društva. U miru i u ratu, u obilju i u neimaštini, vatra je ostala mjesto okupljanja gdje se pričaju priče, hrabre ljudi i čuva tradicija. Tko je ikad sjedio uz logorsku vatru, zna kako ova pojava djeluje na sve uzraste, a vjerojatno ne sluti da je okupljanje oko plamena u noći spadalo u prve i najstarije oblike okupljanja ljudi ikada.

Sveto mjesto u kući

Za nekadašnje poljoprivrednike je ognjište, na kome se vatra loži, predstavljalo sveto mjesto u kući. Vatri se nisu okretala leđa, u vatru nitko nije smio pljunuti, niti opsovati u njenoj blizini, a nije bilo uputno ni smijati se, jer bi onaj tko bi to učinio mogao sanjati nemirne snove. Loženje je obavljano svečano, skoro kao obred.

U kući, ognjište se redovno čistilo, a van kuće, na brdu ili u šumi, palile su se velike vatre da pojačaju sunčevu snagu u ljeto i otjeraju zimu kad dođe. Vatra se smatrala ljekovitom: kad bi zavladala zaraza, seljaci bi upalili dvije velike vatre, pa bi između njih prošla sva stoka i cjelokupno stanovništvo.

"Gdje ima dima, ima i vatre"

"Prođoh kroz vatru, da ne gorim kao vatra", govorili su svi prisutni. "Živa vatra", kaže se u pohvalnom smislu za vrijednu i hitru osobu. "U jednoj ruci slama, a u drugoj vatra", znači opasno ogovaranje koje dovodi do svađe i drugih neugodnosti. "Gdje ima dima, ima i vatre" - drevno gledište da sve ima svoj uzrok.

Što dovodi do zapaljenja baliranog sijena ili slame i kako ga izbjeći?

"Igrati se vatrom" u svim narodima i svim jezicima znači isto - izazivati opasnost, raditi nešto rizično, stvari koje nisu sigurne.

"Širi se (na primjer, neka vijest) kao požar" - jasno je zašto, jer šumski su se požari u ovo doba godine mogli vrlo brzo raširiti posebno ako je suša. "Tako mi ove vatre", zaklinjali su se nekadašnji seljaci ili "Sramota je ovo kod vatre pričati", rekli bi stariji, kad netko započne "bezobrazan" razgovor.

I tako dalje, vatra je česta gošća poslovica, izreka i bajalica, naročitih recitacija namijenjenih liječenju. Opjevana je u pjesmama, spominjana u proznim djelima, a često se prikazuje u slikarstvu. ​