Za voljenog kolač s jabukama - bilo i bit će

Slastičar je zanatlija koji priprema kolače, torte, slatka tijesta i slatke napitke. U svom poslu koristi brašno, med, kasnije šećer, voće, orašaste plodove (orah, lješnjak itd.), jaja, čokoladu i druge neophodne namirnice. Služi se alatom kakav koriste žene u kućanstvu, samo namijenjenim za veće količine slastica.

Prvi kolači, prema arheološkim nalazima, pojavili su se prije oko 7.000 godina u sumerskom carstvu i bili su napravljeni od krupno mljevenog brašna i sitno sjeckanih datulja i drugog voća. Kineski dvorovi imali su slastičare koji su se brinuli da carska obitelj pojede dovoljno slatkog. Kod antičkih Grka, spominje se žrtva bogovima u vidu kolača od brašna, meda i sira. Sama Afrodita, božica ljubavi i ljepote, zaslužna je za nastanak slatkih jela.

Bogovi zadovoljni kolačima

Rimski carevi i bogatiji svijet uživali su u različitim vrstama, i slastičari, obično Grci, bili su vrlo cijenjeni. Kod sjevernoeuropskih naroda, za kolače je zadužena Freyja, opet božica ljubavi, koja uči žene kako napraviti kolač s jabukama i oduševiti svoje muževe i mladiće. Kod starih Slavena, božanstva ne traže od ljudi krvnu žrtvu, nego su sasvim zadovoljna kolačima.

Možemo li se udebljati 5 kg za božićne i novogodišnje blagdane?

Jasno je da su se razne slastice pravile za blagdane i da se običan radni dan razlikovao od blagdanskog upravo po pravljenju ove vrste jela. A gdje je onda slastičar u selu, kad su seoske žene odvajkada umjele napraviti kolače? Čak i u doba opće nepismenosti, uputstva o pravljenju slastica prenosila su se s majke na kći i s bake na unuku, bez pisanog recepta, samo zahvaljujući tradiciji. Slastičarski zanat, nastao na dvorovima, u neko doba je "sišao među narod", najprije u gradove, o čemu postoji opsežna građa još iz Osmanskog carstva, posebno o vrlo strogim uputstvima prema kojima su otvarali svoje lokale i pripremali slatke zanimacije za brojne potrošače.

Nešto kasnije, u osamnaestom stoljeću, otvaraju se slastičarne širom Habsburške monarhije, prvobitno u većim gradovima, Beču i Budimpešti. Ubrzo izlaze na tako dobar glas da ljudi putuju upravo da bi probali kolače u poznatom i luksuznom lokalu u sklopu posjete velikom gradu.

Žena od slastičara, slastičar od majke i bake

Može biti da je žena koja je prva u selu naručila tortu i kolače za svadbu ili neku drugu priliku od slastičara, izazvala veliko čuđenje u svojoj sredini, ali kad je sredina probala slatke zanatske proizvode, više nije imala zamjerki.

Tako je nastala svojevrsna simbioza između seoskih žena i majstora slastičara: žene probaju kolače "iz radnje" i, zahvaljujući iskustvu, uspješno "skinu" recept, a slastičari, kad zatreba, samo se prisjete kolača kakve su pravile naše majke i bake i brzo ih uvrste u ponudu. Čitave manifestacije i televizijske emisije posvećene su danas ovoj djelatnosti, a najstariji recepti s vremena na vrijeme postaju hit.

Za razliku od prvih kavana u selima, u koje žene nisu ulazile, slastičarna je i u najmanjem mjestu "siguran prostor", u kojem mogu boraviti žene i djevojke bez straha da će im to netko zamjeriti. Koliko je zanat bio cijenjen, pokazuje podatak da nekadašnji konzervativni poljoprivrednici, sumnjičavi ispočetka prema svakom formalnom obrazovanju, nisu imali ništa protiv da im kćerka ili unuka izuči slastičarski zanat.